Savjeti, knjige, članci iz novina, google, youtube pa i tuđa iskustva bombardiraju te onog momenta kad drugi skontaju da si trudna. Diranje stomaka, tepanje istom, ispitivanje pola i imena djeteta, smješkanje i suosjećanje s tobom i ono vječno pitanje ‘nisi li ti više rodila’ čine ti trudnoću zanimljivijom nego što jest inače.

I onda, spektakl.

Toliko si puta pročitala šta će te snaći. Na hiljade ti je žena reklo da se naspavaš, a ti nisi slušala. Stotine su ti puta rekli ne ljuljaj dijete navići će se. Još uvijek ti govore šta se kojim danom ne smije a šta smije. I nakon nekoliko mjeseci pa i godina, vjerovatno će te savjetovati kako bi trebala s djetetom i šta radiš pogrešno, iako to isto, tvoje dijete, odlično funkcioniše sve to vrijeme.

Spektakl, kao što rekoh.

No, nije bit u tome. Ljudi su evoluirali u savjetodavce i tim činom daju si za pravo da aktivno učestvuju u tvom životu.

Saslušam, nasmiješim se i po svom. Žao mi je vlastitog djeteta što je dobilo baš mene da njemu isprobavam metode odgoja i onoga što smatram da je pravilno, ali vjerujem da ima i pozitivnih stvari, jer nije mogao dobiti luđu ‘mater’ od mene.

U buri savjeta, aktivnosti i događaja koji su pratili proces postajanja majke, nekoliko bitnih stvari sam propustila. Ili mi ih nikad nisu rekli.

Naravno, majke vole svoju djecu i nekima je to ljubav na prvi pogled. Nekima je to i na drugi ili treci, zavisi kroz šta se tačno prođe da bi se uopće vidjeli. Nekima trebaju dani, što uopće nije pogrešno.

Ono što nisam znala jeste da sam sposobna u potpunosti da budem majka. U ovih nekoliko mjeseci naučila sam više nego što sam bila spremna. Više nego što sam mogla prihvatiti. Ustvari, niko me nije ni pitao da li to želim naučiti, ali ne žalim se, jer sad sam bolja, zbog njega.

Biti majka znači mnogo stvari, mnogo opisa i dužnosti. Biti majka naučilo me da radim tri stvari odjednom i da mi niti jedna nije teška.

Biti majka naučilo me da se ne bojim pasa na cesti, ali da se bojim ljudi.

Biti majka naučilo me da koračam sporije od kuće ali brže prema kući.

Biti majka naučilo me da umor ima nekoliko različitih dimenzija i da još nisam stigla ni do treće od njih pet.

Biti majka naučilo me zapostaviti sebe radi drugih, plakati radi drugih zbog sebe, mrziti sebe i druge zbog ničeg.

Biti majka naučilo me kako živjeti i voljeti život jer više ne živiš za sebe već za nekog kome trebaš.

Biti majka naučilo me da ću cijeli život biti potrebna nekom, trebati nekog, i nuditi svoj život kao potrebu.

Biti majka u ovih šest mjeseci naučilo me da sam bila jedna osoba prije i same pomisli na to malo biće a potpuno druga osoba držeći dio sebe u rukama i diveći se.

I bez lažnog sjaja i lijepih riječi, istina je, nikad se više neću naspavati niti ću rahat sjesti i popiti kafu.

Ali sam zato dobila titulu, plemenitu i najvrijedniju,  zbog koje i tako neispavana i ‘vazda’ umorna, vrijedi živjeti.

Mi, manje važna bića, jednostavno nemamo glasa da vičemo, snage da se borimo, vremena da gubimo i da protestvujemo, jer učimo vašu djecu, našu djecu. Stvaramo budućnost.

Mi, manja bića ove zemlje, necijenjena i omalovažavana, umijemo da se smijemo, da igramo se i plešemo, s vašom djecom. Umijemo još uvijek da im uljepšamo dan.

Mi, ona čudna bića, koja već treći mjesec preživljavaju bez plate, uspijevamo svaki dan stići na posao i bez imalo razmišljanja ponuditi najviše što možemo.

Mi, što po mnogima ništa ne radimo, borimo se da jednog dana ta misao postane samo šala u nekoj ispraznoj priči nekog neukog, plitkog i neinteresantnog društva, koje nikad nije cijenilo, niti će cijeniti bilo šta, a kamoli učitelje.

Mi, mala bića, manja od prosječnih plata, koju ionako ne možemo dobiti, jednako obrazovani kao i vi, tonemo, uranjamo, nestajemo.

Mi, koji konstantno učimo, da bismo pratili vrijeme, stalno radimo i kod kuće da bismo bili spremni za sve, putujemo do najdalje škole, do najkritičnijeg mjesta, do najljepših osmijeha, jer imamo to ime, UČITELJ, na zadnjem smo mjestu ljestvice odbačenih.

Mi, manje važna bića, ne jedemo, ne pijemo, ne hranimo djecu niti se oblačimo. Ne želimo, ne sanjamo, ne gledamo i ne osjećamo. Mi smo preteče sveg onog što će jednom biti, a lekcija smo onima koji nikad nisu naučili.

Mi, mala bića na zadnjem mjestu ljestvice odbačenih, ne možemo da vičemo jer glas izgubimo pričajući vašoj djeci.
Nemamo snage da se dignemo, jer snagu gubimo hiteći ka vašoj djeci. Nemamo vremena da gubimo, jer štetimo i vašoj djeci.

Mi, mala bića, jednom ćemo naučiti, da ne vrijedi čekati ono što nikad neće doći, ali da vrijedi vjerovati da ćemo naučiti druge da budu bolji prema nama. Zato i jesmo učitelji.

Mi učiteljice, smo pogrešno shvaćena bića. Čude nam se kad kažemo da smo umorne od posla, da volimo tuđu djecu, da trpimo razne riječi i uvrede. Smiju nam se kad skačemo s djecom ispred škole, kad crtamo na časovima i hodamo kroz grad uprljani vodenim bojam. Upiru prstom kad vodimo djecu opasnim ulicama punim manijaka, da bismo im pokazali kako je opasno danas normalno šetati.

Mi, učiteljice, čudna smo bića zaista. Ne može svako ni biti učiteljica. Ma koliko se pričalo i koliko ljudi tvrdili da je naš posao lak, ne bi ga mnogo mogli izdržati.
– Ah, pa što ne bi- veli meni moj komšija koji cijelo jutro šiša grožđe i sije neku čudnu biljku koja nije za ova ovdje područja. -Otišla si jutros u osamo kad sam poč’o ovo, a vratila si se eto, a ja još ni do pola nisam doš’o.

Gledam ga i pitam se kako može porediti nešto što ni u temelju a ni u teoriji nije slično. Ali nije on učiteljica da zna.

– Pa vidiš Himzo, ti si jutros u osam počeo. Pa si u pola devet popio kafu s ženom i popričao malo. Onda si još malo brstio po tom grožđu, pa si sjedio u stolici, koja je eto vidiš namještena na suncu. Zatim si jeo pa još malo popričao s ženom. A sve to lijepo na svježem zraku, u miru i vlastitim željama, s onim razmišljanjima koja si sebi nahodio.

Gledao me čudivši se kako znam njego plan dana. Eto, ja sam učiteljica, ja sve znam, smješkam se.

-A šta si ti to radila? O’šla u osam, imala tri časa, došla u pola 12 i sad ćeš leći.

-Pa vidiš Himzo, tačno je to tako. Otišla sam u pola 8. U 8 sam imala bosanski jezik. U prvom razredu još ne znaju svi pisati, pa sam slovo Dž objašnjavala pola sata. Nisu shvatili zašto ima dva slova u jednom. Kad sam nakon pola sata sjela, umorna od ponavljanja istog, Ajna je došla s molbom da je odvedem u toalet. U razredu je nastao haos, jer je Edo nenamjerno srušio Ismaru knjige pa su se potukli. U to vrijeme ja sam bila s Ajnom u toaletu, koja se nije mogla odlučiti da li je došla na malu ili veliku nuždu. Potom je plakala pet minuta, jer ju je ta neodlučnost dovela do ludila.

Kad sam se vratila u razred svi su plakali. Ismar jer mu je Edo srušio knjige. Edo jer ga je Ismar udario. Ismet jer je Edo njegov najbolji prijatelj ove sedmice. Mima jer jednostavno plače kad svi plaču. I ostatak jer su se zadesili tu da vide tu tragediju. Ajna je nastavila plakati sama od sebe, a ja sam sjela u stolicu namišljajući kako da ih sviju smirim.

Umjesto matematike koja je bila po planu, radili smo likovno. Morali smo se malo smiriti, a matematika se ne može raditi u suzama. Bojali su drveće. Onda je došla Sanela da mi kaže da Ines boji drvo ljubičastom. Ines je došla da kaže da je ona vidjela ljubičasto drvo. Edo je donio svoj rad da kaže da je prešao granice krošnji, dok je Adis poderao svoj list i tražio da mu nacrtam drugo drvo. Ajna je opet tražila da ide u toalet, a Irma je rekla da ako odem svi će opet plakati. Pogledala sam je čudno, razmišljajući da li je to moguće, a Ismar i Edo su već razmjenjivali poglede, one filmske, prijeteće. Užasavam se od tih filmova, a još više kad znam da ih djeca gledaju.

Na kraju smo igrali igricu ‘Posjeta toaletu’ gdje su svi stajali u redu ispred toaleta i jedno po jedno ulazili unutra. Imala sam uvid gdje se ko nalazi, oni su mislili da je to ozbiljna vježba, a mogla sam Ajnu nadgledati dok plače jer ne zna opet šta želi.

Vratili smo se u razred, a ja sam nazvala Ajninu mamu, jer je očigledno prehlađena. Ostatak časa smo bojali drveće, a samo njih sedam je došlo da se potuži na svog susjeda iz klupe da ne boji kako treba. Hodala sam po razredu, troma, pitavši se kad će odmor.

Kad je zvonilo svi su izišli van, nakon što sam im podijelila sendviče. Čula sam vrisku, ali sam se duboko u sebi nadala da je to samo igra. Umalo da sam i popila gutljaj kafe, kad je dežurni učenik utrčao u zbornicu, zadihan i preplašen.  Jedna učenica šestog razreda imala je epileptični napad u dvorištu. Istrčali smo, i dok su jedni učenike redali u redove i puštali u školu, drugi su pomagali učenici. Došla je sebi, rekavši da joj se to dešava kad je nervozna. Ja sam skupljala svoju djecu po dvorištu, koja su bila prestravljena viđenim.

Dženis je pola slijedećeg časa pričao kako će djevočica umrti, i dok su curice vrištale na to, ja objašnjavala da neće, Dženis je bio sve glasniji i glasniji. Iako  sam podigla glas i zagalamila, on se popeo na moj sto i govorio : ‘Svi ćemo umrijeti!’

Nastao je haos u razredu.

Inače, nije ovako svaki dan. Neki dani su puno mirniji. Nekad me ne piraju 1000 pitanja i ne viču da će umrijeti. Nekad imamo matematiku kako sam planirala. Nekad roditelji dodju i sumnjanju  u moje sposobnosti učiteljice, koja radi vise od dvadeset godina i koja je izvela nekoliko generacija, možda čak i neke roditelje. Nekad se desi da niko ne plače i da samo troje ili četvoro ode u toalet.
A nekad se zadesio ovakav dan komšija, da svi polude i da oni danas budu oni koji su me nešto naučili, a to je da je svaki dan izazov.
Danas smo komšija bojali drveće. Sve što smo trebali jeste obojati krošnje zelenom, a stablo smeđom. Nisam komšija ni popila kafe, kad sam jela ni ne sjećam se, a još se tresem od incidenta u školskom dvorištu.

Odoh sad nazvati mamu od djevojčice koja je imala napad, da se uvjerim da je dobro, pa ću isplanirati sutrašnji dan, jer sam danas propustila mnogo. Zatim ću očistiti kuću i napraviti sebi nešto da pojedem, a poslije toga ću napraviti sebi veliku šolju kafe i izići ovdje u vrt i podšišati ovo grožđe da se malo odmorim i skrenem misli s buke i graje.

Stajao je nepomično gledajući me, u desnoj ruci držeći veliku šolju kafe. -Ti mene komšinice umori pričajuću. Ode ja malo prileći. A ti bolje haj’ malo lezi, šišanje grožđa je težak posao!

 

Stresan dan. Dugo sam buljila u jednu tačku na stropu, baš ongdje je je prošle godine prokislo. Tresla sam se, a opet, pokušavala sam ostati pribrana. Pogledala sam kroz prozor dok je sunce polako pronalazilo smiraj, a zatim na sto gdje je ispred mene stajao Dinin papir s porukom Volim te učiteljice. Nasmiješila sam se.

Danas je bio Damirov otac. Juče je majka bila. Valjda su pred razvodom, pa više se ne udostoje ni viđati. Juče je ona galamila. Danas on.
Sve to pripisujem nervozi i nesreci koja ih je snašla, ali više ne mogu. I Damir je postao imun na glasnu viku i grube riječi. Dok me njegov otac rafalao psovkama i ružnim primjerima moga rada, on se samo igrao kraj stola nekim papirom. Pravio je avion. Na kraju je, pogledavši mene pa oca ustao i otišao van. Nismo ništa rekli. Ni ja ni siledžija.

Damir je popustio u školi. Doduše, on je tek drugi razred, pa to nije čak ni vrijedno spomena, tih par loših opaski s moje strane. Jednostavno, preduhitrim lijenost i stavim par ljutki na papir, da dijete vidi da mora još da radi. Još nije ni ocjena. Ljutko. Ljutko. Ljuuuuutko!!!

Mama je juče galamila. Rekla je da će mi poslati inspekciju. Damir čita i piše, i sve sam radi. Kod kuće mu nikad niko ne pomaže. Dok je gledam kak ose dere pomišljam da joj kažem da je baš to greška. Kako dijete od 7 godina da bude samostalno?! Barem mu treba podrška.

Otac je bio malo smjeliji. Njemu smetaju moje konstantne zadaće, koje njegovo dijete spriječava da se igra vani. On je mlad i sad ako ne dostigne motoriku, neće nikad. Prezirem te ambiciozne roditelje koji vjeruju da će im sinovi jednom postati milionski placeni nogometaši. Damir jedva da može prestići i najsporiju djevojčicu, jednostavno je dobar matematičar.

Imala sam takvih roditelja svake generacije. Barem jedan je preambiciozan, jedan previše pažljiv, jedan zaboravan, jedan prestrog i par normalnih. Uglavnom bih svake godine sve kritike i pohvale prozivljavala hladno, jer sam bila navikla na to, ali me ova dotukla.

Gubimo djecu. Gubimo i ono malo čovječnosti što smo imali. Gubimo ono što su nam djeca trebala postati. Ličnosti.

Danas djecu previše forsiraju. Uči nekoliko jezika, sviraj par instrumenata, atletika, rukomet, nogomet, budi najljepsa, budi najbolji…

Prije tri sedmice Tarik mi je zakucao na vrata. Nisam ga odmah prepoznala, ali nakon što je progovorio, odmah sam znala da je to on. Bio je visok i naočit, pun lijepih manira i blistavih komplimenata. Srce mi je bilo ogromno. Mislila sam da ću se onesvijestiti. Došao je da me pozove na dodjelu diplome. Završio je veterinu. Ponosna! Sretna! Izvan sebe od srece.

Tarik je bio jedan od onih učenika u kojima vidite potencijal ali nerad. Bio je lijen, trom i težak za komunikaciju. Majka je dolazila svake sedmice u prvom razredu, ali tad sam je uvjeravala da sva djeca dožive školu kao opterećenje. Dobro, ne sva, ali većina. Zato je lijen, govorila sam. U drugom razredu jedva da je stizao prepisati četiri rečenica s table. Većinom bi se izvlačio na šiljenje, kašljanje, žulj na ruci i slično. U trećem razredu je počeo da izbjegava pisanje u širokom luku. Jedva je i čitao, a nerad se osjetio u svim predmetima. Kako je majka bila bolesna, a i imala je dvoje mlađe djece, nije dolazila tako često, pa sam poslala poziv po Tariku. Mrštio se, ali ga je odnio.

Odmah slijedećeg dana otac je pokucao na vrata. Bio je to stariji čovjek, dosta stariji od mene. Imala sam tad 25 godina. Kao Tarik sada.
Saslušao me strpljivo, počešavši se za bradu, te sjeo na stolicu u prvoj klupi. Udahnuo je duboko i stavio ruke na lice. Ruke mu bijaše u krastama i suhe, izmorene. Teške. Starinske. Tek tad vidjeh da nije bio mnogo stariji od mene u godinama. Ali u životima svakako.

– Samo sam tražio da uči – rekao mi je. -Ja radim u rudniku u Austriji. Samo sam tražio da uči. Da ne mora kopati kao ja. Da ne krampa. Da mu najteža bude olovka, naveća muka ustajanje ujutru.

Tješila sam ga da je rano da se zaključuje, tek je treći razred, mada sam znala da se djeca doista vrlo rano opredjele gdje će raditi. Ne ocjenama, već navikama.

-Učiteljice, s oproštenjem prema Vama i Vašoj profesiji, ja sad odlučujem.

Pogledao me strogo i taman kad sam pomislila da će povisiti ton, rekao je: – Tarik neće dolaziti u školu narednih nekoliko sedmica. Rekao sam mu da će, ako popusti u školi, dobiti dvije- tri ovce i neka se time bavi. Ako misli da je to jednostavno, neka mu bude.

Gledala sam ga izgubljeno, i dok je Tariku objašnjavao da se oprosti od drugova, ja sam posmatrala njegovo krivo držanje. Bile su to tone na njegovim ljeđima.

Tarik nije dolazio u školu tri sedmice. Nisam se slagala s očevim metodama niti sam ih odobravala, ali sam vjerovala da svaki roditelj ima pravo da odgaja svoju djecu onako kako misli da je za njih najbolje. Djeca su mi često znala reći da su ga vidjeli kako ujutru sjedi na pašnjaku iznad kuće i čuva tri ovce.

-Jedna mu je zavezana za nogu, učiteljice – smijala se Amra. Razred bi grohotom ispratio misao, i nastavio raditi. Ja sam se pitala šta će biti od mog Tarika.

-Ona ovca je ipak pomogla, – smijao se širokim bijelim osmijehom moj veliki Tarik. Da nije bilo babe i njegove ovce i da nisam spavao tri sedmice u pojati, ne znam da bih završio ovo.

-Ah Tarik, bio si mlad. Tek 9 godina. Misliš da te to naučilo pameti – iako sam znala da jeste, izrekla sam prethodno.

-Eh učiteljice, kad insan hoće da shvati šta mu se govori, shvatiće to bio devetogodišnjam ili devetnaestogodišnjak. Pa čak i devedesetogodišnjak. A i dobre metode uvijek pobiru plodove, to vi najbolje znate.

Nasmiješila sam se, gledajući to vedro lice i zamišljajući njega kako dolazi u školu poslije kazne, ushićenost u njegovom pokretu i želju u njegovim prstima. Toliko je bio sretan što više nije privezan za ovcu i što je ne mora čuvati, da je cijelu tu godinu odrađivao ekstra lektire i pisao dodatne zadaće. Kraj ovce je naučio da je knjiga doista najlakša satisfakcija koja gradi životne puteve.

Obećala sam da ću doći. Otišao je s onom istom ushićenosti, zreo, stasit i pametan.

Nisam otišla, jer sam danas, dok sam se spremala da krenem,  Damirov otac je bahnuo na vrata.
Nemam snage pozdraviti ovo što dolazi. Nemam snage biti učiteljica, ako neću dijete naučiti biti čovjek.
Sretno moj Tarik i hvala ti. Čestitam!

Cijeli život sam posvetila djeci. Smijala sam se s njima i plakala. Oboljevala i smrzavala. Preznojavala, radovala, rasla i odrastala.
Prvi put kad sam ušla u razred osjećala sam blagu nesvjesticu. Gledale su me oči iskrenosti i želje, oči pune iščekivanja. Bila sam za njih zvijezda vodilja, a oni za mene moje sigurno uzemljenje.
I svake slijedeće godine, kad god bih ušla u razred osjetila bih tu istu nesvjesticu, tu istu nesigurnost. No kad bih ih pogledala, njihova nasmijesena lica i vesele oči, sve bi nestalo, i mi bi opet postali jedna vesela družina, koja je spremna učiti.

Ne mogu vjerovati da je prošlo dvadeset godina od mog prvog dana u učionici.

Djeca su divna. Postoje različiti profili, osobnosti,  karakteri i životne priče. Svako dijete je zasebno, svako od njih je roman za sebe.
Bilo je odličnih učenika, koje sam sanjavala naveče, kako primaju diplome na visokim školama. Gledala bih daleko u budućnosti i zamišljala ih na poslovima vrijednim njihovog truda i znanja. Molila bih se svake noći, da ti učenici budu baš tamo gdje sam im svakodnevno pokazivala i obećavala da mogu otići.

Bilo je i onih lošijih, koji su odbijali pomoć, znanje i osmijeh. No to su životne priče kojih se rijetko sjećam, jer me more. Napravile su tvrđavu u srcu i kad ih se sjetim težina tih misli baci me u očaj.

Različite mogućnosti, dječija raziranost, ponekad bahatost i greške roditelja, a ponajviše lijenost dovedu me do snova koje ne mogu ni prepričati. No, volim svoje učenike, sve ih volim jer oni predstavljaju mene.

Pišem ovo jer tvrđava koja mi se stvorila oko srca ne dozvoljava da zaboravim. Baš kad poželim, shvatim da sam ja ta koja griješi. Koja je pogriješila.

ostala sam sama na ovom svijetu. Ostala, jer sam tako ja izabrala. Pored sve djece, koja su mi uljepsavala dane, noći su bile prazne i usamljene. Sjedila bih pokraj prozora, pila topli čaj od bazge i gledala u nebo. Ponekad bi čitala knjigu ili novine, a nekad bih samo šutala. Nisam se više ni molila.

Od svih mojih učenika, onih za koje sam imala najbolja mjesta i velike nade, Nenad je najdalje dogurao. Imao je firmu koja je preađivala drvo i bio je veliki. No Nenad nije bio na mom spisku uspijeca. Čudila sam se dugo kad sam ga vidjela, ne zato što sam mu željela zlo, već zato što nisam mogla shvatiti kako.

Nenad nikad nije naučio pisati. Barem ne dok sam ga ja učila. To je bio moj nagori propust, najteži zadatak i najbolniji neuspjeh. Otišao je u peti razred a nije znao pročitati rečenicu. Pedagog je često znao reći da sam napravila dosta propusta, te da se nisam trudila mnogo. No, sam Bog zna, a i svi moji učenici iz te generacije koliko sam mu vremena posvetila.
Bio je lijen, bahat i razmažen. Njegov me otac na svakom roditeljskom kudio i tražio mi greške, pokazivao na neiskustvo i pogrešne metode, a Nenadovu nemogućnost čitanja pripisao je meni.

Imala sam jos mnogo učenika poput Nenada. Nisu znali ili mogli čitati, ali su se trudili. On nije. On je ostao u mojim snovima kad neuspjeh koji ne mogu izbrisati.
I Diana je bila dosta lijena. Ali Diana je imala majku koja ju je tjerala da radi. Poput Nenada, i Diana je odbijala da uči, ali znala je pisati. Pratila sam ih do kraja srednje škole. Oboje su zavrsili s dva. Jedva. Vjerujem da su profesori kudili i psovali učiteljicu, koja ih nije naučila da čita. Ili piše. Ili misli.

Zašto ovo pišem?

Prije mjesec dana sjedila sam u svojoj maloj učionici, na kraju sela. Bila je to nekad velika škola, s osam učionica i mnoštvom djece. Nenad je nekad tu išao u školu i razvalio baš ona vrata u koja sad gledam. I Diana također. Ona je sjedila tu u prvoj klupi, koju sad gledam.  Prije tih mjesec dana, sastala se generacija. Došli su svi, sem Aldena, koji je živio negdje u Americi. Bili su to ljudi, odrasli muškarci i žene, no oči su ostale iste.

Gledala sam ih kao ponosna majka svoju mladunčad kad urade nešto dobro.  Sjeli su u klupe, svako u svoju, i ja sam upoređivala sada i prije.

Pričali smo o sebi, o svemu što se dešavalo proteklih godina. Bilo je dosta nezadovoljstva, dosta tuge. Amra nikad nije završila fakultet, jer joj je majka umrla na prvoj godini. Bila je moja najbolja učenica.
Amer je završio veterinu, ali nema posla. Radi s ocem u automehaničarskoj radnji. Sreća pa poznaje zanat, kaže. Anita i Selma rade kao učiteljice. Smješkaju se veselo, ali vidim u očima tu patnju. Vole djecu i svoj posao, ali ne mogu živjeti od njega. Pitaju da li ćemo štrajkati sad, a ja se bojim odgovoriti, da ne razuvjerim sebe da je moglo bolje.

Denis radi u banci, zaštitar. Završio je žurnalistiku. Bio je nevjerovatno talentiran za sportove, ali povrijedio je nogu. Od tada samo uživa gledajući. Damir ima dvoje djece, ne radi. Amela, Sanja, Dina, Aldijana, Samir i Omar rade u trgovini. Svi su fakultetski obrazovani, ali nema posla u struci. Zvone, koji se inače zove Arnel, ali ga zovu Zvone jer je volio zvoniti malim zvonom iz dezurane, doktor je. Zubar. Radi privremeno u nasoj bolnici, dok se ne otvori mjesto. Otvoriće privatno, kaže, ali treba novaca. Za sve treba novaca.

Diana je u vijeću. Radi u općini i ima dva sina. Voli svoj posao, posebno putovanja. Žali za školom, ali ne vjeruje da bi neko svojevoljno upisao magisterij. Dosta joj je učenja. I onaj fakutlet što je završila, čini mi se da reče da je privatni, dosta joj je vremena oduzeo. Otac joj je preminuo prošlo ljeto. Naslijedila je bogatstvo, ali i dalje želi da radi.
I Nenad je politički aktivan. I on je na poziciji. Direktor je. Kaže da ne vidi svijetlu budućnost u školovanju, pa je platio fakultet. Kupio ga kaze. Steglo me nesto u plecima. Smijao se punih usta i pričao, a udarao je sviju po leđima kad god bi nešto smiješno taj rekao.  I dalje je pričao gramatički nepravilno, a dijelio je svoje vizitke napominjuci da mu se jave ako treba šta ‘srediti’.
Zaboljelo me kad je Amri doviknuo da joj je uzalud svaka ona njena petica, a vidi ih sad. Nesvjestica me počela obuzimati, dok se Diana tome smijala a on hroktao od smijeha. Poželjela sam da nestanem, jer sam ja tome kriva.

Kad su krenuli, pozdravili su se, neki me milo zagrlili, a neki kulturno se zahvalili i obećali doći ponovo. Zvone je rekao da navratim u bolnicu, kad god hocu, na šta se brecnuo, jer to baš nije ustanova u koju bih rado navraćala. Na kraju, postiđen, zahvalio mi se i obećao da, ako mu budem pacijent, imaću najbolju njegu i biće kao u bajci. Baš kao i moji časovi, napomenuo me.  Amrin me zagrljaj doveo do suza, i dok sam gledala za njom i uzdisala, Nenad me udario po ramenu. Ne jako, ali nimalo nježno. Bacio je 50 maraka na sto. Dok sam u čudu gledala u novac, nimalo kulturno, žvačući komad sendviča, dobacio je: ‘To ti je za gumu što sam ti probušio u trećem razredu. I jesam ti rek’o da se džaba mučiš kad ću ja svakako na funkciju!’

Dugo sam sjedila u razredu tog dana. Novac je ostao na stolu, a tišina i sramota u učionici. Dok sam se vozila kući, vidjela sam Nenadov nov BMW Q7 ispred njegove kuće. Njegov otac mi je uhvatio pogled, i smaknuo svoj, sigurno govoreći u sebi da sam bila u krivu.

Protiče još jedan dan a ja gledam svoje učenike kako vrijedno rade. Samo jedan, mali Izet iz zadnje klupe, kida gumicu zubima i gađa kolege iz razreda. Nije još naučio da piše, a odbija bilo kakvu pomoć. U vremenu kakvo je došlo, Izet će vjerovatno biti političar ili šef neke velike firme, ili možda i direktor škole, koji će krojiti moj život.

Pogrešno vrijeme, pogrešne vrijednosti, pogrešni ljudi.
Ni sanjati više ne vrijedi, jer snovi se naplaćuju.

Pronašla sam dnevnik neke učiteljice prije tri dana. Na keju, baš pored rijeke. Prva je misao bila da ga je izgubila. Možda ga je bacila. Ili je bacila život. Kao u pjesmi Indexa, niz rijeku. Ne želim o tome ni misliti.

Stavila sam ga iznad kreveta, u ‘važnu stalažu.’ Tu stavljam sve knjige vrijedne čitanja. Taj me dnevnik nešto naveo na razmišljanje, pa sam odlučila da nađem tu učiteljicu. Neću biti paranoična i misliti da više ne postoji.

Nazvala sam sve tri škole u gradu i pitala da li kod njih ima jedna učiteljica koja uči drugi razred. Rekla bih njeno ime, ali nisam znala prezime. Niti jedna škola nije imala takvu učiteljicu. Pokušala sam naći negdje još enki podatak, ali nije nigdje ostavljala bilo kakve tragove stvarnog postojanja.

Prošlo je skoro deset dana a ja nisam mogla da joj uđem u trag. Poslala sam pismo u novine, da neko prepozna tu misterioznu ženu. Bojim se da je usnula u rijeci. No previše razmišljam.

Poziv. Riječ. Glas. I suza.

‘Draga Nuna,

Želim ti se zahvaliti na lijepim riječima o mojoj dragoj kolegici. Također ti se zelim zahvaliti što si sačuvala njen dnevnik. To je bio njen život i njen najbolji prijatelj.
Današnja mladež ne razumije bitnost posjedovanja duše i nečeg ličnog. Koliko god da ih pokušamo naučiti, uvijek na tome padnemo. Ne naučimo ih čovječnosti.
Gubimo, draga Nuna, bitku svakog dana. Djecu učimo pisati, ali ne i živjeti. Učimo ih čitati, ali ne naučimo kako da to stalno rade. Učimo ih da računaju, ali ne da to primjene u svojim životima. Učimo ih da poznaju svijet, a ne pokažemo im kako da upoznaju sami sebe.
Žrtvovala se za tu djecu. Voljela ih je. Bila im je i roditelj i prijatelj. I učiteljica.

Život nam nekad donosi čudne zaplete. Ponudi nam opcije, ali ih zakomplicira, unosi nemir i na kraju otuđi nas od nas samih. Tako i mi učiteljice, koliko god se trudile smješkati se i biti sretne, dođemo do stadija gdje se nakupine tuge račvaju u dva smjera, smjer smrti i onaj drugi. Smrt je dobar izbor. Onaj drugi, pun samoće i bola, neizvjesnosti, odvede nas u zavičaje omrznosti i patnje. A niko ne voli da pati.

Nuna, hvala ti na lijepim riječima za moju kolegicu. Voljela bih da ih i ona pročita, pa da vidi da je barem jedna od nas, suludih namjesnika, u nekoga usadila čovječnost.

Voljela bih ti reci da ćeš je naći, ali nažalost napisacu ti loše vijesti. Preselila je, na neko bolje mjesto, dan prije no što si našla dnevnik. Otišla je prativši svoju volju i želju da ne izdahne kao sirotica i osamljena luda, već kao plemenita osoba koja je pružala znanje. No, kako znaš, danas smo sve, osim plemeniti.

Ja te molim Nuna da ostaneš u miru sa sobom i sa svijetom oko tebe. Cijeniti tuđi život i stvari, pridavati im važnost i vjerovati u dobar ishod, jedan je od pokazatelja dobrog. Vjeruj mi, jednoj staroj učiteljici, ništa nije vrijedno tuge i suza. Sve u životu prođe, osim slomljenog srca.

O tome ti pričam, od toga je bolovala. Slomili su joj srce oni koje je najviše voljela, njeni učenici. Doveli su je do prosjačkog štapa, do zemljane postelje. A u njih je vjerovala. Zato zarad svoje učiteljice i njenog strpljenja, zarad moje kolegice i njenog plemenitog života, vjeruj u budućnost i kreni ka njoj. Prihvati probleme i počinji ih rješavati. Ne bježi. Ne čekaj. Ne misli, već djeluj.

I ne bacaj ništa niz rijeku, jer rijeka nudi sigurnost samo dok je gledas tužnim očima.’

 

Tmuran dan. Šetam pored rijeke, pokušavajući zaboraviti turoban razvod i njegovu ružnu njušku. Nemam inače običaj da pričam loše o onima koje sam nekad voljela, ali poslije svega što je pokazao kao dio svoje ličnosti, nemam izbora.

Rijeka se igra i prebacuje s jednog vira na drugi, kao dijete. Njena zelenkasta boja ulijeva neku sigurnost, čak i kad bi skočila u nju, vjerujem da mi ništa ne bi bilo.
Ma ne, neću se ubiti, nisam sklona tome. Samo sam sklona razmišljanju da bih mogla ubiti njega.

Njegove me laži više nisu interesovale. Bivala sam imuna na njegove dodire, poslije svake izrečene laži, koju bih prepoznala. Ali vjerovala sam, ako ustrajem, da će se promijeniti. No, nikad nije.

I sada, daleko od mene, s njom, ili njim, koga briga. Nikoga, sem mog srca i ovo malo tuge što nosim s sobom.

Koračam polako prema mostu, gledajući ispred sebe. Ne želim više vidjeti ni rijeku niti nečije lice. Kao da ću zaplakati, čini mi se. Ugledah malu, pohabanu svesku kraj staze, ukrašenu srcadima i cvijećem. Koračajući dalje primjetih i nečije ime, a posebnu pažnju privuče mi pozlaćena mala olovka koja je visila na užetu.

Podigoh svesku, brišući kaplice rose s nje. Dnevnik, nečiji dnevnik.

‘Učiteljica sam već dvije decenije. Nemam ni imena ni prezimena, jer me to označava baš koliko i ime. Volim svoju djecu a ona vole mene. Znam, luckasto, ali dragi dnevniče, tako je. Pišem ti ovo jer trebam prijatelja. Pomahnitale godine i vrijeme, danas, pa je teško pronaći dušu da se ispričaš. Svako svoje, na svoju stranu, u svoje gnijezdo. Ah, a ja sama.’

Pogledah oko sebe, tražeći pogledom nekoga kome bi možda ovaj dnevnik mogao pripadati. Možda je ispao. Izgubila ga, bacila? Nije bilo nikoga. Stavila sam dnevnik u torbu i okrenula se. Idem sjesti na klupu, da pročitam. Zanima me. Prosto me zanima zašto neka stara učiteljica crta ovoliko srcadi i svijeća po jednoj običnoj sveski. I zašto, za Boga miloga, piše dnevnik.

‘Danas je dobar dan. Mali Dino je naučio pisati. A skoro da sam bila odustala od njega. Dobro, ne baš odustala, ali sam bila spremna priznati da neće sustići gradivo. Spremala sam se reći njegovoj mami da će biti lošiji od sestre, ali da je jako bistar. Samo spor. Oh, kako sam se time opteretila.’

‘Lejla je danas razrezala ruku. Pola sata sam joj čistila ranu, jer nije dala da je dirnem. A drugih pola sata sam razgovarala s njom, da je smirim, jer je vrištala nakon što sam dirnula ranu. Ostalih pola sata nastave, koliko je bilo ostalo, pričala sam im kako je opasno da se guraju i udaraju, bez obzira što se šale. Nisu me razumjeli.’

 

‘Tarik je skočio s drveta jutros. Pao je i uganuo članak. Zvala sam mamu, a ona se izderala na mene da sam nesposobna. ”Od svih dva sata kol’ko su djeca kod vas, mogli ste spriječiti da se ne ubije!” To su bile njene riječi. Šutala sam, jer morala sam na wc tog momenta.’

‘Amina je razbila vilucu. Ustvari, pala je na glavu. Kako? To ne znam. Bila sam okrenula leđima, dok sam pisala na tabli. Zapela je. Ili? No nije mnogo plakala. Ali je rekla da više neće padati na glavu. Svi smo se smijali. Djeca su Božji dar.’

‘Putovala sam tri sata tri kilometra. Snijeg je bio napadao, pa je drveće popadalo po cesti. Dok smo ga zaobilazili,  zeleni audi se skliznuo i udario onog ispred sebe, što je udario onog ispred sebe, i lančani sudar je izazvao trosatno čekanje. Ne zbog policije ili štete, već guranja auta iz snijega, te da upale. Čak sam i ja potpomogla da izvučemo jedno auto. Djeca su već bila otišla kad sam došla u školu. Uzela sam raspored i počela planirati kad ću nadoknaditi sate. Učionica je smrdila na dim. Bila je prohladna i mrtvački tiha. Stresla sam se.’

To su bili mjeseci od prošle godine. Pretopostavljam da je učiteljica prvog razreda. Čitam dalje. Septembar ove godine.

‘Dragi dnevniče.
Nisam ti pisala od završetka školske godine. Znaš, nemam ti šta ni pisati kad ne radim. Inače sve je monotono. Šetam. Čitam. Čistim i spremam se za slijedeću godinu.
No danas ti odmah moram pisati. Treći je dan škole. Djeca su presretna, ja takođe. Svi su malo narasli, proljepšali se i sretni su. Hvala Bogu, sve je pozitivno.

Ali još sam sretnija kad vidim da je rad urodio plodom. Dino piše i čita. DIno, onaj mali Dino, što nije znao pisati skoro cijeli prvi razred. Napisao mi je pismo. Na času. I pročitao ga pred svima. Hvala majkama, kao što je Dinina. Hvala Dini. Presretna sam’

Istog tog dana, samo nešto kasnije:

‘Kako se ja mogu veseliti malim stvarima. Ali Dino nije mala stvar. Ali opet, toliko privatno nebitna za mene.I dalje sam tužna. I dalje sama.’

Pogledavam oko sebe, opet, tražeći sumnjivi pogled i lice osude. Nikoga oko mene. Nastavljam.

‘Već drugi mjesec nastave, djeca su još uspavana. Svi pomalo nešto rade, ali ništa konkretno. Mene umara putovanje, ali kad znam gdje idem, bude lakše.

Danas me je poljubilo samo pola razreda. Pomalo to zvuči tužno, jer odvikavaju se od toga, a ja se baš navikla. Inače stalno me grle i ljube. I vole me, po nekoliko puta tokom časa. Nekad ne stignem ništa uraditi, dok svaka djevojčica ne dođe i ne poželi mi lijep život.  I zagrljaj. I poljubac.

Danas je Dino plakao. Nije shvatio zadatak iz matematike. Jecao je. Bojim se da je mama preozbiljno shvatila moje upute. I svoje ambicije.’

Kraj oktobra, iste godine…

‘Dragi dnevniče,

Osjećam kao da mi se gubi tlo pod nogama. Pored tuge, koju osjećam, počela sam da gubim i sigurnost. Plate nisam dobila već dva mjeseca, a evo sutra ulazimo u treći. Ušteđevinu trošim da platim gorivo, da odem na posao, ali ni nje neće još mnogo biti. Ne štedi se puno s mojom platom.’

Uzdahnem duboko, zamišljajući tu ženu, i nastavljam da čitam novembar.

‘Danas sam potrošila i zadnju marku iz novčanika. Imam još pedeset maraka negdje u ormaru, za ne daj Bože, pa ću ih večeras potražiti. Baš je ne daj Bože situacija. Sutra imam testiranje. Trebala sam im isprintati, ali nemam novaca da platim. Mogla bih pisati na tabli, ali cijeli će dan prepisivati. Večeras ću napisati na listove, ručno. Trideset testova, pa nije to puno.’

 

‘Dragi dnevniče. Jutro je počelo tužno. Pred sam dolazak pred školu upalila se lampica za gorivo. Potrošila sam i onih pedeset maraka na plaćanje struje. Vodu nisam ni platila. Interneta nemam već dva mjeseca.
No, to je najmanji problem. Dino danas nije htio pisati. Nije htio ni čitati. Boli ga stomak. Plakao je cijeli čas. Nisam imala kredita na telefonu da nazovem mamu, pa sam zvala sa domarovog telefona. I on haman nema ništa, ali nije odbio. Zvala bih ja iz kancelarije, ali otkako je ostao samo jedan razred, jer se selo smanjilo, sve su učionice i kancelarije zaključali, sem moje. Sve su i isključili.
Mama se nije javljala. Ili je bila zauzeta ili nije htjela da se javi na nepoznat broj. Na moj se uvijek javljala.

No, najgora stvar se desila na velikom odmoru. Mirela i Safet su ostali gladni. Tuga. žalost i moje slomljeno srce. I ponos.
Psovala sam u sebi. A nikad ne psujem. Psovala sam jer sam morala. Jer to jutro, uprkos svim naporima, nisam imala da im platim sendvič. Nisam imala ni objašnjenje.

Šta djeca znaju o kašnjenju plate. O vladi i ministarstvu. O zaslugama. O dobroti. Šta oni znaju o tome što sam jutros plakala na putu k njima, jer je Amini rođendan a ja ne mogu kupiti bombone. A nadaće se, jer znaju…

Šta oni znaju što sutra neću ni doći na posao. Kako da razumiju da osoba koja ih uči životu, pokazuje im pogrešno. Uči ih da vjeruju da znanjem nešto mogu postići, kvalitetom nadjačati…u ovoj zemlji gdje ni onoga što ih je učio da vole život ne mogu poštivati.

Šta oni znaju o nepravdi, jer ih to nikad nisam naučila!’

Welcome to Voice of all generations. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!