Ubogi jauk jedne majke, dok sjedi na pragu ruševne barake, koju naziva dom, obgrljena trojicom kršnih dječaka, sinova, jednog dana muškaraca koji će ponijeti breme svog vlastitog života i vlastite sreće. Prilazim najmlađem, plavokosom i plavookom mršavcu, koji je uhvatio majčinu suknju i skriva se iza nje.

-Kako se zoveš – pitam ga tiho, dok ostali unose stvari u baraku, raspoređujući one ledene, za frižider, ispod prozora, samo eto da negdje budu.

-Muharem – tiho odgovara.

-Koliko imaš godina?

– Šest – pokazujući rukom četiri.

pogledam prema starijem bratu, a on potvrđuje dječakove godine, one izrečene i smješkom me gleda i kao da želi reći da ne zamjerim.

I nisam zamjerio, ne, pa tek je dječak pomišljam. Pogledam ga opet, a njegove plave oči veselo me i šibaju i zabavljaju, buneći mi emocije.

Pokazujem svojim rukama kako izgleda šest : – Moraš naučiti brojeve!

-Znam brojeve.

-Ideš li u školu?

– Sutra – veli dječak, smješkajući se.

Pogledam opet prema starijem bratu, i dok majka razgovara s kolegicom koja joj je uručila nešto novca, brat govori da će Muharem u školu u septembru, što je za njega sutra, pomišljam.

-Da li želiš ići u školu?

-Mnogo želim. Biću najbolji đak. I imaću pravi posao. I kupiću mami kuću.

-Odlično. Kad kreneš u školu donijeću ti torbu i sveske. I knjige- govorim s ushićenjem.

– Nikad te više neću vidjeti – progovori dječak kao veliki.

Zašuđen sam stajao i gledao u to malo stvorenje i razmišljajući o njegovim riječima, ponovim: -U septembru ću ti donijeti sve za školu, obećavam.

– Ne obećavaj ako ne možeš ispuniti. Nikad ne obećavaj. – okrenuo se i ušao u baraku. Negdje daleko od vrata spustio je svoje malo tijelo na pod i vjerovatno zaspao, jer ne smijem pomisliti da je k’o veliki otišao razmisliti o svojim riječima, o mome obećanju.

Majka nam maše, a mi se udaljavamo s tog usamljenog brda, dok se u mojim mislima igraše dječakove oči, ozbiljne riječi i sitne godine.

I zaista, nisam otišao tog septembra, niti slijedećeg jer me bilo sramota što sam prekršio obećanje. Nisam stigao otići pred početak škole a niti cijelu zimu jer sam otišao na fakultet i manje sam razmišljao o tuđim problemima. Tad su moji bili najbitniji, a Muharem je ionako dobio stvari za školu, kolege su odnijele.
Muharemova sudbina je teška. Otac pijanac, majka bolesna. Tri su sina, školske uzrasti, čili i veseli, a život ih udara sa svih strana. Nemaju jesti ponekad, ali nikad nisu kukali. Nemaju čarapa zimi, ali i dalje gaze prema školi.
Mustafa, najstariji, vjeruje da će jednom biti bolje. Mirsad, srednji, kaže da će početi raditi čim završi osnovnu školu. Neće ni jedan ići u srednju, posao čeka.

Svašta su vidjeli, svašta doživjeli. Njihove mlade godine su sve to stiočki podnijele i sad će dalje, sami. Otac je u zatvoru, jer je pretukao majku i dvojicu starijih, a malog nije mogao uhvatiti. To su Mirsadove riječi. -Mali je snalažljiv, zna uteći.

Nisam o njima mnogo razmišljao, samo ponekad, kad vidim u gradu sirotu dušu, da prosi. Sjetim se malog Muharema, njegovih plavih očiju i mudrih riječi. Koliko dijete može biti mudro?!

deset godina je prošlo, od onog septembra kad sam trebao da odem do Muharema. Sjedio sam u kući, kraj prozora i razmišljao o tom dječaku. Šta li se desilo s njim? Šta se desilo s njima?

Na onom istom brdu, novija kuća, ali bez vrata i prozora. Kokoši hodaju okolo, a starija žena pere veš na bunaru ispred. Pozdravim se, a tek kad se okrenula prepoznajem onu ženu, od nekoć, dosta stariju i umorniju. Nema dječaka. Nema ni muža. Sama.

– Sve je prodao. propio. i ubio se na kraju. Opet živim u šupi.

zaplakala je. Suze bješe kristalne i iskrene, toliko da me svaka dobolila.

-Gdje su dječaci?

-Mirsad je u zatvoru. Krao drva. Puno će biti, kažu. A Mustafa je umro od tuberkuloze. Prije pet godina. Teško sinko, teško.

Zatitralo mi je lijevo oko, a to mi se dešava kad sam nervozan. Ruka mi poleti ka oku, i primjetih da se tresem kao prut. Jedva izgovorih : -A Muharem?

-U školi. Ta on ne odustaje. Haman ne znam jesam li sretna zbog toga ili tužna. Nemam sinko s čim da ga školujem, al hoće. Obećao veli.

blago sam se nasmiješio, ali i rastužio na momenat. Kako dječak u ovim uslovima uči? Kako se školuje?

otišao sam do srednje škole i raspitao se za njega. I zaista, bio je najbolji đak u razredu, redovan i primjeran. Direktorica se čudila kad je čula kako živi, a ja sam se čudio što to niko ne zna. potom sam ostavio i njoj nešto novca, za njega, za familiju. Nisam imao hrabrosti suočiti se s njim.

Prošle su godine. Prošli su svi oni teški dani kad sam se budio preznojen i opterećen Muharemovim očima i svojim prekršenim obećanjem. Moja me supruga uvijek pitala šta se dešava, ponekad nije vjerovala da je samo tužna uspomena u pitanju, a djeca su me propitkivala i čudila mojim odgovorima. Nisam spominjao Muharema, nisam želio dijeliti njegovu sudbinu.

Deset godina nakon zadnje posjete odlučio sam sve ispričati supruzi i djeci. Spakovali smo se tog popodneva i krenuli vidjeti Muharema, posjetiti njegovu majku. Supruga je stavila u kovertu nekoliko novčanica, u stari kofer moju staru osjeću i objasnila djeci koliko je važno biti darežljiv i pažljiv.

– I paziti šta obećavate – dobacio sam.

Vozio sam polako, s strahom u plećima.

– Asfaltirali su – rekao sam naglas, sretan i ushićem. – Bilo je vrijeme da im asfaltiraju.

djeca su gledala sve te njive, plodne i sarolike, dajući najljepše zdrave plodove.

– Ovo nije bilo prije. Neko je fino smislio sve ovo. Vidi kako je ograđeno, posloženo lijepo i isplanirano – pokazujem na velike ravnice pune zasjeva.

Supruga je tiho komentarisala da je vjerovatno teško Muharemu i njegovoj majci živjeti pored toga svega, u neimaštini.

-Sigurno jeste. Ali ljudi su dobri ovdje, pomognu. Sigurno im daju nešto.

Vozili smo se još par minuta, kad sam zaprepašten zakočio.

-Otjerali su ih?! Srušili su im kuću? Šta je ovo?

Velika porodična kuća na mjestu Muharemove. Velika ljulja i sto, i roštilj i cvijeće. I onaj bunar.

Ušao sam na vrata ograde,i ljut i tužan. Starija žena sjedila je ispod kruške.

-Oprostite, gdje je stara kuća što je prije bila ovdje?

-Strušena. Sve je strušeno. Amin.

-A gdje je žena i dječak što su živjeli ovdje?

-A ko pita? – progovori grubi muški glas.

-Bio sam ovdje prije dvadeset godina. Ustvari prije deset. Znao sam ženu i dječaka.

-I nikad nisi donio torbu i stvari za školu – progovori muškarac.

Iz hlada kruške iziđe visoki plavokosi čovjek, stasit i snažan, velikih ramena i blaga izraza lica.

-Muhareme? – izbezumljen sam upitao.

-Uvijek sam vjerovao da ćeš doći. Nadam se da si sad donio stvari za školu?

-Nisam – izgubljeno sam odgovorio, pitajući sebe što ih nisam ponio. – Prošlo je mnogo. Prošlo je…

-Dvadeset godina – reče muškarac pokazavči desnom rukom četiri prsta. Opet četiri prsta, pomislih.

-Da, dvadeset – gledao sam u njegove ruke.

– Znam brojeve, ali ne mogu pomjeriti prste. Uvijek pokažem četiri – nasmiješio se. – To sam ti htio reći. Znam brojeve. Mislio sam da se zbog toga nisi vratio, jer nisam dovoljno pametan.

-Ali nisam…

-I zato sam svima htio dokazati da mogu i sa jednom rukom sve postići i da je obećanje jako bitno. A obećao sam majci kuću. I tebi…

Sjeo sam na klupu ispod kruške, dok je moja supruga prilazila zajedno s djecom. Začuđen sam  gledao u stariju ženu, mladih očiju, ispaćenu i umornu.

-Hoćete l’ kafu?

Mlada žena taman je iznosila kafu i kad nas je vidjela brzo je pohitala nazad u kuću.

-Ide napraviti još, ne može da fali – progovori Muharem. -Moja žena – nasmiješio se.

-I sve je ovo tvoje?

-I ono sve što si prošao. A sve sam postigao jednom rukom. Samo zato što sam obećao. Jer obećanja su dio sudbine. Ili je prate ili je preokrenu. Nikad ne obećavaj ono što ne možeš uraditi barem jednom rukom ili jednom u životu!!!

Došla mi ona prijateljica, kojoj sam pričala o Krupi i divi se i čudi da jedan ovakav grad postoji. I dalje tvrdim da nije toliko bajan kako ga vidi i pomalo se ispričavam za pojedine ljude koji prolaze i dobacuju svašta. Mah, mještani, velim, kao da joj ustvari tom riječju kažem da su svugdje isti, slobodni i svoji.

Šetamo tako, pričam joj o Starom, o mostovima i slobodi. Pričam joj o mladosti i Adama, o staroj gimnaziji koja je nekad bila. Govorim joj  i pokazujem gdje sam nekad trenirala, gdje sam izlazila i koji su kafići institucije! Pričam joj o mlinovima, o staroj legendi o Krupani i dok se naziru i ostale priče, koje ću rado da ispričam, jer volim da pričam, pita me o Uni.

– Ne znam kad je prvi put ovuda protekla – šalim se s njom i dok se smijemo glupavoj konstataciji, pita me jedno prosto pitanje: -Kako je čista? Zašto je ovako čista? Kako nije zagađena kao ostale rijeke u Bosni?

Brecnem se malo, pogledam je pomno i praveći se da već imam odličan odgovor, jer ne želim biti domaćin koji ne zna sve, ko iz topa govorim: – Brza je, teče.

Onda stanem sekundu i dok me promatra i vjerovatno razmišlja o odgovoru i onome što slijedi, ja sebe hvatam u egzotičnom poetskom zanosu: -Ona je dio nas. Ustvari ona je život. Bez nje ne bi bilo ni nas niti onoga što mi predstavljamo. Ne bi bilo naših života. Mi nismo njene sunarodnjaci, ona je naš dom, naša vodilja.I svaki put kad bi bacili nešto u nju, ustvari bacamo u sebe, na sebe.

 

Kimnula je glavom kao da razumije, ali nisam ja razumjela. Bilo je tu mnogo više od samog objašnjenja. Una se nije mogla objasniti. Nije se mogla niti vidjeti mojim očima, očima onih koji žive s njom.

– Kad pomislim na Krupu, pomislim na Unu. Kad pomislim na ljeto, pomislim na Unu. Kad se sjećam mladosti, vežem ga za Unu. Kad se sjećam lijepih događaja, svi su kraj Une.Ništa ti ne mogu ispričati a da nema nje. Nijedna priča ne može završiti a da u njoj neće ona vihoriti.

Pogledala me s smješkom i pokazala prema slapovima. -Jesu li opasni?

-Samo onoliko koliko ih se bojiš!

Nasmiješile smo se obje a ona je umočila noge u hladnu rijeku. Rijeka ju je veselo dočekala, domaćinski, razbudila joj cirkulaciju i namignula. I patke su doletjele i poneka čaplja u daljini. Ribe su u dubinama, čuvajući njene tajne, a mi, njeni obožavatelji, na njenim obalama, hraneći dušu ljepotom.

– Doći ću opet. Jako je lijepo.

-Rekla sam ti, dolaziš u najljepši mali grad na svijetu koji ima najljepšu rijeku na svijetu.

-Da li misliš ta će tako ostati? Čista? Očuvana? Prirodna? – završava moju bajku pitanjem koje sam izbjegavala.

– Hoće. Uvijek. Jer ne vjerujem da postoji toliko čudovište koje bi naudilo sebi?! Naudilo ljepoti svoga života ovdje!?!

– Super. Dolazim i slijedeće godine. Sigurno! Ovdje se osjećam kao kod kuće!

– Čekam te. Čekam te ovdje na Uni, na obali svojih snova i ljepoti svojih očiju, jer oči su lijepe koliko ljepote vide.  I da znaš, već si domaćin, jer te je prihvatila. Već si domaćin jer si je zavoljela. Jedan naš pisac je rekao ‘ Ljudi na Uni ne žive pored rijeke, oni žive s njom*’. Samo neljudi žive pored nje i žele joj zlo!