Stresan dan. Dugo sam buljila u jednu tačku na stropu, baš ongdje je je prošle godine prokislo. Tresla sam se, a opet, pokušavala sam ostati pribrana. Pogledala sam kroz prozor dok je sunce polako pronalazilo smiraj, a zatim na sto gdje je ispred mene stajao Dinin papir s porukom Volim te učiteljice. Nasmiješila sam se.

Danas je bio Damirov otac. Juče je majka bila. Valjda su pred razvodom, pa više se ne udostoje ni viđati. Juče je ona galamila. Danas on.
Sve to pripisujem nervozi i nesreci koja ih je snašla, ali više ne mogu. I Damir je postao imun na glasnu viku i grube riječi. Dok me njegov otac rafalao psovkama i ružnim primjerima moga rada, on se samo igrao kraj stola nekim papirom. Pravio je avion. Na kraju je, pogledavši mene pa oca ustao i otišao van. Nismo ništa rekli. Ni ja ni siledžija.

Damir je popustio u školi. Doduše, on je tek drugi razred, pa to nije čak ni vrijedno spomena, tih par loših opaski s moje strane. Jednostavno, preduhitrim lijenost i stavim par ljutki na papir, da dijete vidi da mora još da radi. Još nije ni ocjena. Ljutko. Ljutko. Ljuuuuutko!!!

Mama je juče galamila. Rekla je da će mi poslati inspekciju. Damir čita i piše, i sve sam radi. Kod kuće mu nikad niko ne pomaže. Dok je gledam kak ose dere pomišljam da joj kažem da je baš to greška. Kako dijete od 7 godina da bude samostalno?! Barem mu treba podrška.

Otac je bio malo smjeliji. Njemu smetaju moje konstantne zadaće, koje njegovo dijete spriječava da se igra vani. On je mlad i sad ako ne dostigne motoriku, neće nikad. Prezirem te ambiciozne roditelje koji vjeruju da će im sinovi jednom postati milionski placeni nogometaši. Damir jedva da može prestići i najsporiju djevojčicu, jednostavno je dobar matematičar.

Imala sam takvih roditelja svake generacije. Barem jedan je preambiciozan, jedan previše pažljiv, jedan zaboravan, jedan prestrog i par normalnih. Uglavnom bih svake godine sve kritike i pohvale prozivljavala hladno, jer sam bila navikla na to, ali me ova dotukla.

Gubimo djecu. Gubimo i ono malo čovječnosti što smo imali. Gubimo ono što su nam djeca trebala postati. Ličnosti.

Danas djecu previše forsiraju. Uči nekoliko jezika, sviraj par instrumenata, atletika, rukomet, nogomet, budi najljepsa, budi najbolji…

Prije tri sedmice Tarik mi je zakucao na vrata. Nisam ga odmah prepoznala, ali nakon što je progovorio, odmah sam znala da je to on. Bio je visok i naočit, pun lijepih manira i blistavih komplimenata. Srce mi je bilo ogromno. Mislila sam da ću se onesvijestiti. Došao je da me pozove na dodjelu diplome. Završio je veterinu. Ponosna! Sretna! Izvan sebe od srece.

Tarik je bio jedan od onih učenika u kojima vidite potencijal ali nerad. Bio je lijen, trom i težak za komunikaciju. Majka je dolazila svake sedmice u prvom razredu, ali tad sam je uvjeravala da sva djeca dožive školu kao opterećenje. Dobro, ne sva, ali većina. Zato je lijen, govorila sam. U drugom razredu jedva da je stizao prepisati četiri rečenica s table. Većinom bi se izvlačio na šiljenje, kašljanje, žulj na ruci i slično. U trećem razredu je počeo da izbjegava pisanje u širokom luku. Jedva je i čitao, a nerad se osjetio u svim predmetima. Kako je majka bila bolesna, a i imala je dvoje mlađe djece, nije dolazila tako često, pa sam poslala poziv po Tariku. Mrštio se, ali ga je odnio.

Odmah slijedećeg dana otac je pokucao na vrata. Bio je to stariji čovjek, dosta stariji od mene. Imala sam tad 25 godina. Kao Tarik sada.
Saslušao me strpljivo, počešavši se za bradu, te sjeo na stolicu u prvoj klupi. Udahnuo je duboko i stavio ruke na lice. Ruke mu bijaše u krastama i suhe, izmorene. Teške. Starinske. Tek tad vidjeh da nije bio mnogo stariji od mene u godinama. Ali u životima svakako.

– Samo sam tražio da uči – rekao mi je. -Ja radim u rudniku u Austriji. Samo sam tražio da uči. Da ne mora kopati kao ja. Da ne krampa. Da mu najteža bude olovka, naveća muka ustajanje ujutru.

Tješila sam ga da je rano da se zaključuje, tek je treći razred, mada sam znala da se djeca doista vrlo rano opredjele gdje će raditi. Ne ocjenama, već navikama.

-Učiteljice, s oproštenjem prema Vama i Vašoj profesiji, ja sad odlučujem.

Pogledao me strogo i taman kad sam pomislila da će povisiti ton, rekao je: – Tarik neće dolaziti u školu narednih nekoliko sedmica. Rekao sam mu da će, ako popusti u školi, dobiti dvije- tri ovce i neka se time bavi. Ako misli da je to jednostavno, neka mu bude.

Gledala sam ga izgubljeno, i dok je Tariku objašnjavao da se oprosti od drugova, ja sam posmatrala njegovo krivo držanje. Bile su to tone na njegovim ljeđima.

Tarik nije dolazio u školu tri sedmice. Nisam se slagala s očevim metodama niti sam ih odobravala, ali sam vjerovala da svaki roditelj ima pravo da odgaja svoju djecu onako kako misli da je za njih najbolje. Djeca su mi često znala reći da su ga vidjeli kako ujutru sjedi na pašnjaku iznad kuće i čuva tri ovce.

-Jedna mu je zavezana za nogu, učiteljice – smijala se Amra. Razred bi grohotom ispratio misao, i nastavio raditi. Ja sam se pitala šta će biti od mog Tarika.

-Ona ovca je ipak pomogla, – smijao se širokim bijelim osmijehom moj veliki Tarik. Da nije bilo babe i njegove ovce i da nisam spavao tri sedmice u pojati, ne znam da bih završio ovo.

-Ah Tarik, bio si mlad. Tek 9 godina. Misliš da te to naučilo pameti – iako sam znala da jeste, izrekla sam prethodno.

-Eh učiteljice, kad insan hoće da shvati šta mu se govori, shvatiće to bio devetogodišnjam ili devetnaestogodišnjak. Pa čak i devedesetogodišnjak. A i dobre metode uvijek pobiru plodove, to vi najbolje znate.

Nasmiješila sam se, gledajući to vedro lice i zamišljajući njega kako dolazi u školu poslije kazne, ushićenost u njegovom pokretu i želju u njegovim prstima. Toliko je bio sretan što više nije privezan za ovcu i što je ne mora čuvati, da je cijelu tu godinu odrađivao ekstra lektire i pisao dodatne zadaće. Kraj ovce je naučio da je knjiga doista najlakša satisfakcija koja gradi životne puteve.

Obećala sam da ću doći. Otišao je s onom istom ushićenosti, zreo, stasit i pametan.

Nisam otišla, jer sam danas, dok sam se spremala da krenem,  Damirov otac je bahnuo na vrata.
Nemam snage pozdraviti ovo što dolazi. Nemam snage biti učiteljica, ako neću dijete naučiti biti čovjek.
Sretno moj Tarik i hvala ti. Čestitam!