Pronašla sam dnevnik neke učiteljice prije tri dana. Na keju, baš pored rijeke. Prva je misao bila da ga je izgubila. Možda ga je bacila. Ili je bacila život. Kao u pjesmi Indexa, niz rijeku. Ne želim o tome ni misliti.

Stavila sam ga iznad kreveta, u ‘važnu stalažu.’ Tu stavljam sve knjige vrijedne čitanja. Taj me dnevnik nešto naveo na razmišljanje, pa sam odlučila da nađem tu učiteljicu. Neću biti paranoična i misliti da više ne postoji.

Nazvala sam sve tri škole u gradu i pitala da li kod njih ima jedna učiteljica koja uči drugi razred. Rekla bih njeno ime, ali nisam znala prezime. Niti jedna škola nije imala takvu učiteljicu. Pokušala sam naći negdje još enki podatak, ali nije nigdje ostavljala bilo kakve tragove stvarnog postojanja.

Prošlo je skoro deset dana a ja nisam mogla da joj uđem u trag. Poslala sam pismo u novine, da neko prepozna tu misterioznu ženu. Bojim se da je usnula u rijeci. No previše razmišljam.

Poziv. Riječ. Glas. I suza.

‘Draga Nuna,

Želim ti se zahvaliti na lijepim riječima o mojoj dragoj kolegici. Također ti se zelim zahvaliti što si sačuvala njen dnevnik. To je bio njen život i njen najbolji prijatelj.
Današnja mladež ne razumije bitnost posjedovanja duše i nečeg ličnog. Koliko god da ih pokušamo naučiti, uvijek na tome padnemo. Ne naučimo ih čovječnosti.
Gubimo, draga Nuna, bitku svakog dana. Djecu učimo pisati, ali ne i živjeti. Učimo ih čitati, ali ne naučimo kako da to stalno rade. Učimo ih da računaju, ali ne da to primjene u svojim životima. Učimo ih da poznaju svijet, a ne pokažemo im kako da upoznaju sami sebe.
Žrtvovala se za tu djecu. Voljela ih je. Bila im je i roditelj i prijatelj. I učiteljica.

Život nam nekad donosi čudne zaplete. Ponudi nam opcije, ali ih zakomplicira, unosi nemir i na kraju otuđi nas od nas samih. Tako i mi učiteljice, koliko god se trudile smješkati se i biti sretne, dođemo do stadija gdje se nakupine tuge račvaju u dva smjera, smjer smrti i onaj drugi. Smrt je dobar izbor. Onaj drugi, pun samoće i bola, neizvjesnosti, odvede nas u zavičaje omrznosti i patnje. A niko ne voli da pati.

Nuna, hvala ti na lijepim riječima za moju kolegicu. Voljela bih da ih i ona pročita, pa da vidi da je barem jedna od nas, suludih namjesnika, u nekoga usadila čovječnost.

Voljela bih ti reci da ćeš je naći, ali nažalost napisacu ti loše vijesti. Preselila je, na neko bolje mjesto, dan prije no što si našla dnevnik. Otišla je prativši svoju volju i želju da ne izdahne kao sirotica i osamljena luda, već kao plemenita osoba koja je pružala znanje. No, kako znaš, danas smo sve, osim plemeniti.

Ja te molim Nuna da ostaneš u miru sa sobom i sa svijetom oko tebe. Cijeniti tuđi život i stvari, pridavati im važnost i vjerovati u dobar ishod, jedan je od pokazatelja dobrog. Vjeruj mi, jednoj staroj učiteljici, ništa nije vrijedno tuge i suza. Sve u životu prođe, osim slomljenog srca.

O tome ti pričam, od toga je bolovala. Slomili su joj srce oni koje je najviše voljela, njeni učenici. Doveli su je do prosjačkog štapa, do zemljane postelje. A u njih je vjerovala. Zato zarad svoje učiteljice i njenog strpljenja, zarad moje kolegice i njenog plemenitog života, vjeruj u budućnost i kreni ka njoj. Prihvati probleme i počinji ih rješavati. Ne bježi. Ne čekaj. Ne misli, već djeluj.

I ne bacaj ništa niz rijeku, jer rijeka nudi sigurnost samo dok je gledas tužnim očima.’