Koje me sad lice gleda? Kojim mi očima pričaš priču, uvodiš u novi zaplet, stvaraš ovisnost? Čijim mi rukama pokazuješ pravac, odagnavaš tjeskobu? Koja su nebesa nad tvojim mislima, i čijim se imenom kleteš? Da li si sad ti ili neko drugi, nepoznat i dalek?

Da li si moja stvarnost ili moje priviđenje?

Ne budim se često s istinom na usnama, jer istina je iščezla, nestala. Grabim rukama ostatke i čestice malih riječi velikih rečenica, zažeglih i u daljini, skoro nepostojanih… Nestale su s ljudima, ne godinama… s bolesnim umovima i nedovoljno razvijenim srcima. Razum je promijenio posao i postao sastavnica trojstva, zlog srca i zlog tijela.

Rađamo se čisti, potpuno čisti, samo krvlju umazani, i sluzi. Kad to isperemo, saperemo i operemo, ostane tijelo spremno za usvajanje, srce spremno za kucanje i razum, nespreman. I onda se uprljamo, postepeno. I tijelo, i srce, a razum i dalje nespreman ne opstaje.

Kojim me ustima sad lažeš? Gdje su te laži smišljene? Pretvaraš li se da si mi prijatelj ili zaista jesi? Reci mi, koji si sad?

Moja stvarnost i tvoja stvarnost nisu iste. Nisu ni slične, ni blizu. Tvoja je stvarnost gledati me kroz mrene i prašinu, u dva naličja prijateljstva, a moja je… Eh, moja je…

Čijim me riječima sada lažeš? Kome vodu navodiš da presuši?!

Koja je stvarnost ipravna, moja ili tvoja? Čija su lica bliže istini? Čije su riječi bliže sudbini?!

Kojim me licem sada gledaš?!