Cijeli život sam posvetila djeci. Smijala sam se s njima i plakala. Oboljevala i smrzavala. Preznojavala, radovala, rasla i odrastala.
Prvi put kad sam ušla u razred osjećala sam blagu nesvjesticu. Gledale su me oči iskrenosti i želje, oči pune iščekivanja. Bila sam za njih zvijezda vodilja, a oni za mene moje sigurno uzemljenje.
I svake slijedeće godine, kad god bih ušla u razred osjetila bih tu istu nesvjesticu, tu istu nesigurnost. No kad bih ih pogledala, njihova nasmijesena lica i vesele oči, sve bi nestalo, i mi bi opet postali jedna vesela družina, koja je spremna učiti.

Ne mogu vjerovati da je prošlo dvadeset godina od mog prvog dana u učionici.

Djeca su divna. Postoje različiti profili, osobnosti,  karakteri i životne priče. Svako dijete je zasebno, svako od njih je roman za sebe.
Bilo je odličnih učenika, koje sam sanjavala naveče, kako primaju diplome na visokim školama. Gledala bih daleko u budućnosti i zamišljala ih na poslovima vrijednim njihovog truda i znanja. Molila bih se svake noći, da ti učenici budu baš tamo gdje sam im svakodnevno pokazivala i obećavala da mogu otići.

Bilo je i onih lošijih, koji su odbijali pomoć, znanje i osmijeh. No to su životne priče kojih se rijetko sjećam, jer me more. Napravile su tvrđavu u srcu i kad ih se sjetim težina tih misli baci me u očaj.

Različite mogućnosti, dječija raziranost, ponekad bahatost i greške roditelja, a ponajviše lijenost dovedu me do snova koje ne mogu ni prepričati. No, volim svoje učenike, sve ih volim jer oni predstavljaju mene.

Pišem ovo jer tvrđava koja mi se stvorila oko srca ne dozvoljava da zaboravim. Baš kad poželim, shvatim da sam ja ta koja griješi. Koja je pogriješila.

ostala sam sama na ovom svijetu. Ostala, jer sam tako ja izabrala. Pored sve djece, koja su mi uljepsavala dane, noći su bile prazne i usamljene. Sjedila bih pokraj prozora, pila topli čaj od bazge i gledala u nebo. Ponekad bi čitala knjigu ili novine, a nekad bih samo šutala. Nisam se više ni molila.

Od svih mojih učenika, onih za koje sam imala najbolja mjesta i velike nade, Nenad je najdalje dogurao. Imao je firmu koja je preađivala drvo i bio je veliki. No Nenad nije bio na mom spisku uspijeca. Čudila sam se dugo kad sam ga vidjela, ne zato što sam mu željela zlo, već zato što nisam mogla shvatiti kako.

Nenad nikad nije naučio pisati. Barem ne dok sam ga ja učila. To je bio moj nagori propust, najteži zadatak i najbolniji neuspjeh. Otišao je u peti razred a nije znao pročitati rečenicu. Pedagog je često znao reći da sam napravila dosta propusta, te da se nisam trudila mnogo. No, sam Bog zna, a i svi moji učenici iz te generacije koliko sam mu vremena posvetila.
Bio je lijen, bahat i razmažen. Njegov me otac na svakom roditeljskom kudio i tražio mi greške, pokazivao na neiskustvo i pogrešne metode, a Nenadovu nemogućnost čitanja pripisao je meni.

Imala sam jos mnogo učenika poput Nenada. Nisu znali ili mogli čitati, ali su se trudili. On nije. On je ostao u mojim snovima kad neuspjeh koji ne mogu izbrisati.
I Diana je bila dosta lijena. Ali Diana je imala majku koja ju je tjerala da radi. Poput Nenada, i Diana je odbijala da uči, ali znala je pisati. Pratila sam ih do kraja srednje škole. Oboje su zavrsili s dva. Jedva. Vjerujem da su profesori kudili i psovali učiteljicu, koja ih nije naučila da čita. Ili piše. Ili misli.

Zašto ovo pišem?

Prije mjesec dana sjedila sam u svojoj maloj učionici, na kraju sela. Bila je to nekad velika škola, s osam učionica i mnoštvom djece. Nenad je nekad tu išao u školu i razvalio baš ona vrata u koja sad gledam. I Diana također. Ona je sjedila tu u prvoj klupi, koju sad gledam.  Prije tih mjesec dana, sastala se generacija. Došli su svi, sem Aldena, koji je živio negdje u Americi. Bili su to ljudi, odrasli muškarci i žene, no oči su ostale iste.

Gledala sam ih kao ponosna majka svoju mladunčad kad urade nešto dobro.  Sjeli su u klupe, svako u svoju, i ja sam upoređivala sada i prije.

Pričali smo o sebi, o svemu što se dešavalo proteklih godina. Bilo je dosta nezadovoljstva, dosta tuge. Amra nikad nije završila fakultet, jer joj je majka umrla na prvoj godini. Bila je moja najbolja učenica.
Amer je završio veterinu, ali nema posla. Radi s ocem u automehaničarskoj radnji. Sreća pa poznaje zanat, kaže. Anita i Selma rade kao učiteljice. Smješkaju se veselo, ali vidim u očima tu patnju. Vole djecu i svoj posao, ali ne mogu živjeti od njega. Pitaju da li ćemo štrajkati sad, a ja se bojim odgovoriti, da ne razuvjerim sebe da je moglo bolje.

Denis radi u banci, zaštitar. Završio je žurnalistiku. Bio je nevjerovatno talentiran za sportove, ali povrijedio je nogu. Od tada samo uživa gledajući. Damir ima dvoje djece, ne radi. Amela, Sanja, Dina, Aldijana, Samir i Omar rade u trgovini. Svi su fakultetski obrazovani, ali nema posla u struci. Zvone, koji se inače zove Arnel, ali ga zovu Zvone jer je volio zvoniti malim zvonom iz dezurane, doktor je. Zubar. Radi privremeno u nasoj bolnici, dok se ne otvori mjesto. Otvoriće privatno, kaže, ali treba novaca. Za sve treba novaca.

Diana je u vijeću. Radi u općini i ima dva sina. Voli svoj posao, posebno putovanja. Žali za školom, ali ne vjeruje da bi neko svojevoljno upisao magisterij. Dosta joj je učenja. I onaj fakutlet što je završila, čini mi se da reče da je privatni, dosta joj je vremena oduzeo. Otac joj je preminuo prošlo ljeto. Naslijedila je bogatstvo, ali i dalje želi da radi.
I Nenad je politički aktivan. I on je na poziciji. Direktor je. Kaže da ne vidi svijetlu budućnost u školovanju, pa je platio fakultet. Kupio ga kaze. Steglo me nesto u plecima. Smijao se punih usta i pričao, a udarao je sviju po leđima kad god bi nešto smiješno taj rekao.  I dalje je pričao gramatički nepravilno, a dijelio je svoje vizitke napominjuci da mu se jave ako treba šta ‘srediti’.
Zaboljelo me kad je Amri doviknuo da joj je uzalud svaka ona njena petica, a vidi ih sad. Nesvjestica me počela obuzimati, dok se Diana tome smijala a on hroktao od smijeha. Poželjela sam da nestanem, jer sam ja tome kriva.

Kad su krenuli, pozdravili su se, neki me milo zagrlili, a neki kulturno se zahvalili i obećali doći ponovo. Zvone je rekao da navratim u bolnicu, kad god hocu, na šta se brecnuo, jer to baš nije ustanova u koju bih rado navraćala. Na kraju, postiđen, zahvalio mi se i obećao da, ako mu budem pacijent, imaću najbolju njegu i biće kao u bajci. Baš kao i moji časovi, napomenuo me.  Amrin me zagrljaj doveo do suza, i dok sam gledala za njom i uzdisala, Nenad me udario po ramenu. Ne jako, ali nimalo nježno. Bacio je 50 maraka na sto. Dok sam u čudu gledala u novac, nimalo kulturno, žvačući komad sendviča, dobacio je: ‘To ti je za gumu što sam ti probušio u trećem razredu. I jesam ti rek’o da se džaba mučiš kad ću ja svakako na funkciju!’

Dugo sam sjedila u razredu tog dana. Novac je ostao na stolu, a tišina i sramota u učionici. Dok sam se vozila kući, vidjela sam Nenadov nov BMW Q7 ispred njegove kuće. Njegov otac mi je uhvatio pogled, i smaknuo svoj, sigurno govoreći u sebi da sam bila u krivu.

Protiče još jedan dan a ja gledam svoje učenike kako vrijedno rade. Samo jedan, mali Izet iz zadnje klupe, kida gumicu zubima i gađa kolege iz razreda. Nije još naučio da piše, a odbija bilo kakvu pomoć. U vremenu kakvo je došlo, Izet će vjerovatno biti političar ili šef neke velike firme, ili možda i direktor škole, koji će krojiti moj život.

Pogrešno vrijeme, pogrešne vrijednosti, pogrešni ljudi.
Ni sanjati više ne vrijedi, jer snovi se naplaćuju.