(kratka priča Oslobođenja)

Zagonetno, ali vec pomalo istrosen, odgovarao sam na pitanja umronoj novinarki, koja je na dodjelu nagrada za najbolji novi roman dosla tek zato sto je morala. Upitala me pomalo suvislo pitanje sta me inspirise i dok je namjestala diktafon ispred mog lica, analizirao sam njene umorne ruke i istroseno lice.

‘Život’, rekao sam joj, na šta se ona namrgodila, kao da sam ja taj koji je postavio tako prosto pitanje.

Skoro da sam zaboravio put do stanice, teturao sam drumom, prisjecajuci se mog uzbudjenja, govora na primitku nagrade , te same nagrade koja mi je lomila ledja, noseci je u torbi okolo.

 

Na šalteru gospođa izgleda dosta nervozno i dok trazim kartu za Jajce, ona nešto objašnjava i maše rukama, a ja kroz onu malu rupu na velikom staklu ništa ne mogu da protumačim.

‘Požurite, autobus kreće za jedan minut. Peron 11.’

Ah, kako ne želim nigdje iz Sarajeva.

Vozač  me gleda s čuđenjem, ljut i razočaran. Prvo psuje državu, onda sistem, državni vrh i političare, svoje jadno radno mjesto i ovaj mali bus što sjedi u njemu. Zatim mi pokazuje na drugog vozača koji stoji vani, s druge strane autobusa, migajući na moj kofer.

Ovaj drugi psuje sve ovo što i prvi, dodavši još i moj kofer, i mjesto u kojem živi i onoga što ga je pozvao da ovo radi što radi. Gledam u njega, pokazujući na svoju kartu, a zatim pogledam u autobus.

‘Stani tu’, veli mi onaj prvi, ‘dok ne krenemo, onda ćeš sjesti na stepenicu.’

Kroz oduševljenje stajem na pokazanu tačku, te promatrajući ljude u busu, otpočeh svoje putovanje kući. Ah, što ne želim nigdje iz Sarajeva.

‘Trideset dvoje ljudi kreće, a bus ima dvadeset tri mjesta’, žalio se ovaj drugi vozač, što je zapisivao nesto u svoje papire, te stalno udarajući rukom o papir, mrštio se i psovao. ‘Znao sam da kad te ovako zovnu, na brzinu, to ne može valjati.’

Sjeo sam na stepenicu, između dva vozača i počeo razmisljati o svom malom mjestu. Tako nisam želio iz Sarajeva.

Jeka kocnica i psovka vozaca opet me probudi iz mastanja. Kakanj, cini mi se. Dvije zene priblizavaju se autobusu. Oskudno obucene, s cigarama u ustima. Obje nasminkane kao da ce u cirkusu nastupati. Imaju one kombinezone na sebi, jedna crni a druga bijeli, providni. Otisak tangica joj se vidi na dupetu, a ona u crnom nosi crveni grudnjak. Pomislih da je to smijesna slucajnost, a onda primjetih lica dvije zene sto su sjedile na prvom sjedistu. Mrstile su se.

‘Do Viteza cemo. Ta sta cu, nego stajati. Ma blizu je to’, cula se ona u crnom kombinezonu.  -Ah bome kren’le smo na teferic. Bome da, – nastavi ta crna, ne cuvsi sta je vozac dobacio. Ovaj drugi, sto im je pisao kartu, ushitren je stajao odmah do njih.

Ma jasta nego na koridu. Ah de, sta’s raditi danas. Nego, oblaci ovi, da prostis… Menščini da će ovo pljusak.

Ma neće, kakvi. Đe će pljusak na koridi. A i to je korida, sve je spremno i za pljusak, – ukljucio se u razgovor o tefericu ovaj drugi. Vozac se samo smjeskao.

Na samom ulazu u Vitez, na semaforu, korida se vec uveliko odvijala. One s uzbudjenjem povikase da im stane negdje odmah tu na cesti, a vozac, policajac i ovaj drugi smjeskali su se kao da su ih zamolile nesto vise. Ili zanimljivije.

Izidjose, zene u busu odahnuse, i dalje vodjene nekim blagim gadjenjem, a muskarci se i dalje nastavise smjeskati, gledajuci za njima.

 

Gospodja do mene, uciteljica, koja se vraca sa nekog velikog seminara u Sarajevu, prica kako je presretna sto je bila. Umorila se malo, ali vrijedilo je. Ide do Bihaca. Preko puta mene neki francuski par. Ona klasicna bosanska s francuskim pasosom, a on francuz, s klasicnim bosanskim manirima. Desno od mene sjede tri mlade djevojke i djecak. On je srednjoskolac, mogu zakljuciti po prici, a i faca mu je posve djetinjasta. Dvije djevojke studiraju, nastavih slusati njihov razgovor. Ova treba je bila kod tetke, srednjoskolka. Svidja joj se Sarajevo.

Farmaciju. Pa nije tesko, onako. Treba se dosta uciti,- ona do prozora, sto sjedi do srednjoskolke otpoce svoju ispovijest. – Imam jos jedan ispit i ocistila sam godinu. Upisujem petu.

Sreca na njenom licu je neizmjerna. Vidi se da je ponosna i da voli ono sto radi. Cijelo vrijeme drzi neki papir ispod stola. Zagledam se. Skripta.

Ova do srednjoskolca, tvrdjih crta lica, grublja, rece da studira gradjevinu.  -Smrt je ta gradjevina. – veli.  Samo se mora uciti. Slusam je, pomalo se naginjuci prema njima. – al dobro je, kad se zavrsi, ima posla. Kazu.

Srednjoskolac upada u razgovor, raspitujuci se o tome kakva je razlika izmedju Bačelor diplome i mastera.

Gradjevinka prva odgovara: – Kad si bačelor si ništa. Vecu platu recimo imaju radnici s srednjom skolom. Fakat nista, – naglasila je ono fakat, pa sam zakljucio da je iz Bihaca. Krajisnici imaju taj neki cudan vid kako pricaju.

Razgovor se nastavlja.

Ja sam osvojio nagradu za najbolju fotografiju Sarajeva. Takodjer sam bio na Sarajevo film festivalu. Imao sam propusnicu da udjem gdje god zelim. Isto sam to osvojio fotografijom. Inace sam jako poznat u mjestu iz kojeg dolazim.

Odakle si? – upita tiha studentica farmacije.

Iz Bihaca, ali ne tacno bihac, neko kraj bihaca jedno mjesto.

Nemas naglasak ko da si iz Bihaca? – primjeti gradjevinka.

Ma kako nemam. U sarajevu su mi svi govorili da bas imam. Ah, ne znam – rece srednjskolac, koji zaista nije imao krajiski naglasak. Otezao je skoro sve rijeci, mazno i pomalo iritirajuce.

I jos sam osvojio prvo mjesto na skolskom takmicenju fotografije i kad sam isao u Hrvatsku na kamp, isto su mi rekli da sam jako talentiran. Joj, ja cu studirati Akademiju vjerovatno.

Srednjoskolka je jela pistacije ne obracajuci paznju na razgovor.

Dvoje francuza i dalje su se mazili. Tepali su si, pretpostavljam, na cistom francuskom kako bi nas narod rekao. Mona mur, žu mu su, lapase, ka ra mu hu … ili šta ja znam. Učiteljica je s zgražanjem sve to prozivljavala.

Udjosmo u stanicu. Vozac viknu Jajce, a dvoje francuza odmah ustadose. Pogledavase unaokolo, ocekujuci valjda nesto. Ja uzdahnuh i pogledah na mjesto gdje moj otac obicno stoji i ceka me. Nije tamo. I dalje sjedeci, sav u cudu pogledah okolo, na drugu stranu, i na kraju ustadoh s mjesta, okrecuci se.  Nema ga.

ostadoh sjediti. Dok je bus kretao, pogledavao sam na stanicu, po posljednji put, ne vidjevsi svoga oca kako ceka. Vozim se dalje.

Uciteljica, osjetivsi nemir, dodirnu mi ruku, te upita: -Dokle putujete?

Mislim da je prosla cijela vjecnost dok sam protumacio pitanje. Onda sam se nasao u jos vecoj nedoumici, a to je pitanje gdje idem.

Bihac, – odgovorio sam.

Ah, i ja. Jeste iz Bihaca ili idete nekome?

To mi je samo stanica. Ja sam, vidite, putnik svijeta.

Na kratko sam se zamislio nad time sto sam rekao. Bio sam samo u Sarajevu i u Jajcu, i po autobusnim stanicama izmedju tih mjesta.

Ah divno. Cime se bavite, ako smijem pitati?

Pisac sam, – rekao sam glasno, a potom najtise izustio: -anderkaver.

Rekli ste? – upitala me.

Ma nista, glasno razmisljam.

Drustvo pored je otpocelo razgovor ponovo, a ja sam opet stavio slusalice u usi, prisluskujuci.

 

Je l’ ima kod vas sexa na faksu? Mislim je l morate spavati s profesorom za ocjenu? – opalio je odjednom srednjoskolac.

Svi su zabezeknuto pogledali u njega, barem oni sto su culi, a ja sam se i dalje previo da slusam muziku, vireci na njega krajickom oka. Djevojka preko puta njega, farmaceutkinja, ostala je u soku. Samo ga je gledala, valjda prebrojavajuci sve one noci prebrodjene nad knjigom. Brojala je i novce i suze, i sva ona jutra koja je hitala ka fakultetu. Najednom joj je zacrnilo kad je stvarno shvatila da bi neko bas tako jednostavno njenu diplomu, koju ce kasnije dobiti, mogao povezati bas s tim banalnim zakljuckom.

Ili je mozda ostala u soku jer je jedan srednjoskolac rekao na glas, ono sto je bivalo precutano, uvijek.

Gradjevinarka se potom nasmijala, valjda shvatajuci njegovu naivnost, i pomalo nedostatak kucnog odgoja, koji je prije pokazao, te nedostatak zivotnog iskustva i informiranosti uopce. Udarila je rukom o stol, polagano, i dalje se smijuci, a srednjoskolska se pomalo zacrvenila, postidjena izrecenom mislju.

On, i dalje nepostidjen i nadaleko operisan od vlastite naivnosti, cekao je odgovor. Farmaceutkinja podize svoju skriptu, tim vise da se vidi da uci, ali vodjena idejom da ne razgovara sa djecakom.

U autobusu nastade tajac, kao da su svi postidjeni djecakovom izjavom. Slusalice se gurnuse u usi, svi utonuse u svoju melodiju, osim uciteljice, koja se grizla negdje unutra, radi neke njene kolegice koja nije uspjela, i njegovih roditelja, koji mu drukcije nisu pokazali.

Ja sam razmisljao o svojoj majci, o njenoj dugoj crnoj kosi i toplom zagrljaju. Autobus je skakutao po neravnoj cesti, a moje su misli plesale bas kako je sviralo, tamo-vamo i bez cilja.

Nekad treba biti nezreo da dobijes pravi odgovor na glupo pitanje. A nekad je pravi odgovor odmah ispred vas, a vi ga ne vidite.