Mi, manje važna bića, jednostavno nemamo glasa da vičemo, snage da se borimo, vremena da gubimo i da protestvujemo, jer učimo vašu djecu, našu djecu. Stvaramo budućnost.
Mi, manja bića ove zemlje, necijenjena i omalovažavana, umijemo da se smijemo, da igramo se i plešemo, s vašom djecom. Umijemo još uvijek da im uljepšamo dan.
Mi, ona čudna bića, koja već treći mjesec preživljavaju bez plate, uspijevamo svaki dan stići na posao i bez imalo razmišljanja ponuditi najviše što možemo.
Mi, što po mnogima ništa ne radimo, borimo se da jednog dana ta misao postane samo šala u nekoj ispraznoj priči nekog neukog, plitkog i neinteresantnog društva, koje nikad nije cijenilo, niti će cijeniti bilo šta, a kamoli učitelje.
Mi, mala bića, manja od prosječnih plata, koju ionako ne možemo dobiti, jednako obrazovani kao i vi, tonemo, uranjamo, nestajemo.
Mi, koji konstantno učimo, da bismo pratili vrijeme, stalno radimo i kod kuće da bismo bili spremni za sve, putujemo do najdalje škole, do najkritičnijeg mjesta, do najljepših osmijeha, jer imamo to ime, UČITELJ, na zadnjem smo mjestu ljestvice odbačenih.
Mi, manje važna bića, ne jedemo, ne pijemo, ne hranimo djecu niti se oblačimo. Ne želimo, ne sanjamo, ne gledamo i ne osjećamo. Mi smo preteče sveg onog što će jednom biti, a lekcija smo onima koji nikad nisu naučili.
Mi, mala bića na zadnjem mjestu ljestvice odbačenih, ne možemo da vičemo jer glas izgubimo pričajući vašoj djeci.
Nemamo snage da se dignemo, jer snagu gubimo hiteći ka vašoj djeci. Nemamo vremena da gubimo, jer štetimo i vašoj djeci.
Mi, mala bića, jednom ćemo naučiti, da ne vrijedi čekati ono što nikad neće doći, ali da vrijedi vjerovati da ćemo naučiti druge da budu bolji prema nama. Zato i jesmo učitelji.
Jedan od najboljih i najelokventnijih blogova na ovom portalu. Izuzetno lijepo pises.
Imam ogromno postovanje prema prosvetnim radnicima. Sta vise, divim vam se jer uspijevate da se borite i opstanete u iole teskim okruzenjima.
Kapa dole.
Hvala mnogo na tako lijepim rijecima.
slazem se 🙂
Ne, mali nikako. Ucitelji i uciteljice su nesto posebno. Znam da danas vecina ne cijeni ucitelje, njihove napore da djeci usade prave zivotne vrijednosti, ali ima onih koji cijene. To su djeca. A odrasli su zaboravili sta znaci biti dijete. Ja sam imala nekoliko ucitelja i uciteljica jer sam se mnogo u djetinjstvu selila, ali svaki od njih je ostao u mome sjecanju. A dok su me ucili uvijek sam imala osjecaj kao da su nam oni zamjenski roditelji, i zato nikad ne potcjenjujem to zanimanje. Mnogo sam ih voljela, posebno zadnju uciteljicu koja mi je ostala do kraja 4 razreda. Jos uvijek mogu da se sjetim pojedinih casova, kao da su juce bili.
Vjerujem da ucitelji u jednom periodu zivota u potpunosti zasjene roditelje. Sjecam se da sam i sama hiljadu puta rekla mami da nesto ne smijem jer je uciteljica/ucitelj tako rekao/la. zaista je lijepo imati tako lijepa sjecanja i pozitivnu sliku prema uciteljima jer danas je to rijetkost.
Sjećam se kako sam ja napadao jednu učiteljicu… Eh kako su to dobra vremena bila…
hehehe vjerujem da te uciteljica mnogo voljela :D… sad ne znam bas sta bi to ‘napadao’ tacno znacilo, ali ako se nije mnogo opirala onda te bas voljela hahah… imam i ja jednog djecaka koji me stalno nesto provocira, al’ na kraju kaze da mu se svidjam hehe… i ne mogu reci da nisam uciteljica, ali nisam direktno, ja sam nastavnica engleskog…uciteljice su ipak nesto posebno!