Mi, manje važna bića, jednostavno nemamo glasa da vičemo, snage da se borimo, vremena da gubimo i da protestvujemo, jer učimo vašu djecu, našu djecu. Stvaramo budućnost.

Mi, manja bića ove zemlje, necijenjena i omalovažavana, umijemo da se smijemo, da igramo se i plešemo, s vašom djecom. Umijemo još uvijek da im uljepšamo dan.

Mi, ona čudna bića, koja već treći mjesec preživljavaju bez plate, uspijevamo svaki dan stići na posao i bez imalo razmišljanja ponuditi najviše što možemo.

Mi, što po mnogima ništa ne radimo, borimo se da jednog dana ta misao postane samo šala u nekoj ispraznoj priči nekog neukog, plitkog i neinteresantnog društva, koje nikad nije cijenilo, niti će cijeniti bilo šta, a kamoli učitelje.

Mi, mala bića, manja od prosječnih plata, koju ionako ne možemo dobiti, jednako obrazovani kao i vi, tonemo, uranjamo, nestajemo.

Mi, koji konstantno učimo, da bismo pratili vrijeme, stalno radimo i kod kuće da bismo bili spremni za sve, putujemo do najdalje škole, do najkritičnijeg mjesta, do najljepših osmijeha, jer imamo to ime, UČITELJ, na zadnjem smo mjestu ljestvice odbačenih.

Mi, manje važna bića, ne jedemo, ne pijemo, ne hranimo djecu niti se oblačimo. Ne želimo, ne sanjamo, ne gledamo i ne osjećamo. Mi smo preteče sveg onog što će jednom biti, a lekcija smo onima koji nikad nisu naučili.

Mi, mala bića na zadnjem mjestu ljestvice odbačenih, ne možemo da vičemo jer glas izgubimo pričajući vašoj djeci.
Nemamo snage da se dignemo, jer snagu gubimo hiteći ka vašoj djeci. Nemamo vremena da gubimo, jer štetimo i vašoj djeci.

Mi, mala bića, jednom ćemo naučiti, da ne vrijedi čekati ono što nikad neće doći, ali da vrijedi vjerovati da ćemo naučiti druge da budu bolji prema nama. Zato i jesmo učitelji.

Mi učiteljice, smo pogrešno shvaćena bića. Čude nam se kad kažemo da smo umorne od posla, da volimo tuđu djecu, da trpimo razne riječi i uvrede. Smiju nam se kad skačemo s djecom ispred škole, kad crtamo na časovima i hodamo kroz grad uprljani vodenim bojam. Upiru prstom kad vodimo djecu opasnim ulicama punim manijaka, da bismo im pokazali kako je opasno danas normalno šetati.

Mi, učiteljice, čudna smo bića zaista. Ne može svako ni biti učiteljica. Ma koliko se pričalo i koliko ljudi tvrdili da je naš posao lak, ne bi ga mnogo mogli izdržati.
– Ah, pa što ne bi- veli meni moj komšija koji cijelo jutro šiša grožđe i sije neku čudnu biljku koja nije za ova ovdje područja. -Otišla si jutros u osamo kad sam poč’o ovo, a vratila si se eto, a ja još ni do pola nisam doš’o.

Gledam ga i pitam se kako može porediti nešto što ni u temelju a ni u teoriji nije slično. Ali nije on učiteljica da zna.

– Pa vidiš Himzo, ti si jutros u osam počeo. Pa si u pola devet popio kafu s ženom i popričao malo. Onda si još malo brstio po tom grožđu, pa si sjedio u stolici, koja je eto vidiš namještena na suncu. Zatim si jeo pa još malo popričao s ženom. A sve to lijepo na svježem zraku, u miru i vlastitim željama, s onim razmišljanjima koja si sebi nahodio.

Gledao me čudivši se kako znam njego plan dana. Eto, ja sam učiteljica, ja sve znam, smješkam se.

-A šta si ti to radila? O’šla u osam, imala tri časa, došla u pola 12 i sad ćeš leći.

-Pa vidiš Himzo, tačno je to tako. Otišla sam u pola 8. U 8 sam imala bosanski jezik. U prvom razredu još ne znaju svi pisati, pa sam slovo Dž objašnjavala pola sata. Nisu shvatili zašto ima dva slova u jednom. Kad sam nakon pola sata sjela, umorna od ponavljanja istog, Ajna je došla s molbom da je odvedem u toalet. U razredu je nastao haos, jer je Edo nenamjerno srušio Ismaru knjige pa su se potukli. U to vrijeme ja sam bila s Ajnom u toaletu, koja se nije mogla odlučiti da li je došla na malu ili veliku nuždu. Potom je plakala pet minuta, jer ju je ta neodlučnost dovela do ludila.

Kad sam se vratila u razred svi su plakali. Ismar jer mu je Edo srušio knjige. Edo jer ga je Ismar udario. Ismet jer je Edo njegov najbolji prijatelj ove sedmice. Mima jer jednostavno plače kad svi plaču. I ostatak jer su se zadesili tu da vide tu tragediju. Ajna je nastavila plakati sama od sebe, a ja sam sjela u stolicu namišljajući kako da ih sviju smirim.

Umjesto matematike koja je bila po planu, radili smo likovno. Morali smo se malo smiriti, a matematika se ne može raditi u suzama. Bojali su drveće. Onda je došla Sanela da mi kaže da Ines boji drvo ljubičastom. Ines je došla da kaže da je ona vidjela ljubičasto drvo. Edo je donio svoj rad da kaže da je prešao granice krošnji, dok je Adis poderao svoj list i tražio da mu nacrtam drugo drvo. Ajna je opet tražila da ide u toalet, a Irma je rekla da ako odem svi će opet plakati. Pogledala sam je čudno, razmišljajući da li je to moguće, a Ismar i Edo su već razmjenjivali poglede, one filmske, prijeteće. Užasavam se od tih filmova, a još više kad znam da ih djeca gledaju.

Na kraju smo igrali igricu ‘Posjeta toaletu’ gdje su svi stajali u redu ispred toaleta i jedno po jedno ulazili unutra. Imala sam uvid gdje se ko nalazi, oni su mislili da je to ozbiljna vježba, a mogla sam Ajnu nadgledati dok plače jer ne zna opet šta želi.

Vratili smo se u razred, a ja sam nazvala Ajninu mamu, jer je očigledno prehlađena. Ostatak časa smo bojali drveće, a samo njih sedam je došlo da se potuži na svog susjeda iz klupe da ne boji kako treba. Hodala sam po razredu, troma, pitavši se kad će odmor.

Kad je zvonilo svi su izišli van, nakon što sam im podijelila sendviče. Čula sam vrisku, ali sam se duboko u sebi nadala da je to samo igra. Umalo da sam i popila gutljaj kafe, kad je dežurni učenik utrčao u zbornicu, zadihan i preplašen.  Jedna učenica šestog razreda imala je epileptični napad u dvorištu. Istrčali smo, i dok su jedni učenike redali u redove i puštali u školu, drugi su pomagali učenici. Došla je sebi, rekavši da joj se to dešava kad je nervozna. Ja sam skupljala svoju djecu po dvorištu, koja su bila prestravljena viđenim.

Dženis je pola slijedećeg časa pričao kako će djevočica umrti, i dok su curice vrištale na to, ja objašnjavala da neće, Dženis je bio sve glasniji i glasniji. Iako  sam podigla glas i zagalamila, on se popeo na moj sto i govorio : ‘Svi ćemo umrijeti!’

Nastao je haos u razredu.

Inače, nije ovako svaki dan. Neki dani su puno mirniji. Nekad me ne piraju 1000 pitanja i ne viču da će umrijeti. Nekad imamo matematiku kako sam planirala. Nekad roditelji dodju i sumnjanju  u moje sposobnosti učiteljice, koja radi vise od dvadeset godina i koja je izvela nekoliko generacija, možda čak i neke roditelje. Nekad se desi da niko ne plače i da samo troje ili četvoro ode u toalet.
A nekad se zadesio ovakav dan komšija, da svi polude i da oni danas budu oni koji su me nešto naučili, a to je da je svaki dan izazov.
Danas smo komšija bojali drveće. Sve što smo trebali jeste obojati krošnje zelenom, a stablo smeđom. Nisam komšija ni popila kafe, kad sam jela ni ne sjećam se, a još se tresem od incidenta u školskom dvorištu.

Odoh sad nazvati mamu od djevojčice koja je imala napad, da se uvjerim da je dobro, pa ću isplanirati sutrašnji dan, jer sam danas propustila mnogo. Zatim ću očistiti kuću i napraviti sebi nešto da pojedem, a poslije toga ću napraviti sebi veliku šolju kafe i izići ovdje u vrt i podšišati ovo grožđe da se malo odmorim i skrenem misli s buke i graje.

Stajao je nepomično gledajući me, u desnoj ruci držeći veliku šolju kafe. -Ti mene komšinice umori pričajuću. Ode ja malo prileći. A ti bolje haj’ malo lezi, šišanje grožđa je težak posao!