Koje me sad lice gleda? Kojim mi očima pričaš priču, uvodiš u novi zaplet, stvaraš ovisnost? Čijim mi rukama pokazuješ pravac, odagnavaš tjeskobu? Koja su nebesa nad tvojim mislima, i čijim se imenom kleteš? Da li si sad ti ili neko drugi, nepoznat i dalek?

Da li si moja stvarnost ili moje priviđenje?

Ne budim se često s istinom na usnama, jer istina je iščezla, nestala. Grabim rukama ostatke i čestice malih riječi velikih rečenica, zažeglih i u daljini, skoro nepostojanih… Nestale su s ljudima, ne godinama… s bolesnim umovima i nedovoljno razvijenim srcima. Razum je promijenio posao i postao sastavnica trojstva, zlog srca i zlog tijela.

Rađamo se čisti, potpuno čisti, samo krvlju umazani, i sluzi. Kad to isperemo, saperemo i operemo, ostane tijelo spremno za usvajanje, srce spremno za kucanje i razum, nespreman. I onda se uprljamo, postepeno. I tijelo, i srce, a razum i dalje nespreman ne opstaje.

Kojim me ustima sad lažeš? Gdje su te laži smišljene? Pretvaraš li se da si mi prijatelj ili zaista jesi? Reci mi, koji si sad?

Moja stvarnost i tvoja stvarnost nisu iste. Nisu ni slične, ni blizu. Tvoja je stvarnost gledati me kroz mrene i prašinu, u dva naličja prijateljstva, a moja je… Eh, moja je…

Čijim me riječima sada lažeš? Kome vodu navodiš da presuši?!

Koja je stvarnost ipravna, moja ili tvoja? Čija su lica bliže istini? Čije su riječi bliže sudbini?!

Kojim me licem sada gledaš?!

Utorak je, četiri sata ujutru. Moj sin voli jesti u 4h, a ja moram ustati u 5 da bih do 6 sve stigla i krenula na posao, i tamo bila do 7. Ludilo.

Pošto mi se ne isplati spavati taj sat, ja ustanem lijepo i pijem kafu, u miru i tišini. Apsolutnoj tišini.

Razmišljam nešto o prošlom postu, o odlascima i kako su se neki našli uvrijeđeni… Sreća pa ovaj blog ne čita mnogo ljudi!!!

Da se vratim na post opet. Ljudi brane odlaske, brane to što su otišli negdje  i što peru ili ne peru G. Potom se osvrću na bolje sutra, za bolju budućnost svojoj djeci  i slično. Zatim govore o kvaliteti posla, o zaradi ili šta ti ja znam.
Ja nisam nikog imenovala. Nisam nikome zavirivala ni u novčanik, ni u kuću, a boga mi ni na posao. Nit’ znam šta ko radi i zašto je ko otišao.

Znam samo da je u zadnju godinu dana otišlo preko 1000 ljudi, samo s USK-a, a to nije ni tačna brojka jer nema statističkih podataka, jer nikoga nije briga. Od tih preko hiljadu, većina je završila neke ‘lijeve’ fakultete, za pet milja ili više, dobila lagane diplome i mahnula nam svima.

Udarni naslovi kao što su ‘NJemačka traži 10000 medicinara’, ‘Švedska prima zidare, limare…’ , ‘Medicinski radnici imaju zaposlenje’… hrane našu svakodnevnicu. I onda, nekolicina tih što ovdje ili nisu htjeli raditi bilo šta, ili su radili neki solidan posao za 500 ili 600 KM, digli su kredite, platili škole i otišli u Dojčland.

Gora strana priče jeste da su neki napustili već dobre poslove, pa otišli tamo negdje… I ja sam zaista sretna kad se neko snađe, pogotovo u stranoj zemlji, jer teško je biti stranac i tuđi. Al’ kad sam čula da su od posla ovdje, koji je imao neku određenu vrijednost, otišli u D.da rade nešto što ovdje ne bi ni svojim roditeljima, već bi im platili nekoga, za istu crkavicu, onda mi je to nejasno.

Npr. 1200eura je plata. Početna pazi.  To je troduplo od 500 ili 600 pa čak duplo od 1000KM koje dobijamo ovdje za neki posao. Pošto nažalost tih 1200E ne možemo duplati, kao što ih ovdje duplamo, jer u D.je standart i pravilo takvo, stan platimo, struju, vodu, smeće, TV, internet(ili nemamo nešto od ovoga), hrana, cigare(svi iz BiH vecinom puse), gorivo ili prevoz neki i eto. Dođemo mozda i na gore od ovog sto dobijemo ovdje.

Da me opet neko ne shvati pogrešno! I ja bih najradije otišla negdje i radila za veću platu, za bolje uslove, za kvalitetniji život. Najradije bih radila svoj posao, u svojoj struci i dobro živjela. Ionako ni ovdje nemam sigurnost, nemam skoro ništa. Ali ovo je moja zemlja, moja kuca, moja prilika da nešto uradim i pomognem. Nemam volje ići Njemcima pomagati da gadne poslove radi neko drug. Potrudicu se da ovdje nesto napravim, pa i onda kada krenem kritizirati da imam pravo. Jer oni koji odu, nemaju vise prava kritikovati. Jednostavno nemaju. Izabrali su nešto drugo, nešto bolje i sad treba da ostave nama, koji smo ostavili da radimo i gradimo, da kritikujemo i kukamo. Baš kao i kad oni dodju, u goste, pa kritkuju kako je u D.teško raditi i da te tjera da radiš. I ovdje se mora raditi, ali ovdje se može malo i razrahatiti, odahnuti, popiti kaHva i odmeračiti, jer smo svoji na svome.

I sreća, opet kažem, da ovo ne čita dosta ljudi, jer čovjek uvijek čita onim tonom kakvog osjeća momentalno i zaključuje one stvari u kakvima živi i vrijeđa se na nešto na šta misli da se odnosi na njega. Stvar je u tome da se ‘naši’ koji su vani već dulje vrijeme smatraju ‘strancima’ isto kao i Njemci , Švedi i slično. Koji su otišli davno i ostali, oni su žitelji neke druge zemlje.

Svi smo mi stanovnici planete, nažalost podijeljeni na djeliće, da bi lakše se nazivali imenima.

TEška je ovo tema, za one što su otišli i oni što su ostali, jako teška. Jer obje strane su upravu. Baš obje. čak i ona treća, ako je ima…

Nevjerovatno kako je naš narod ‘vriđovan’. Kad kažem naš, mislim na balkance!!! I sad i znam zašto nisam bloger i zašto ne mogu pisati o životu.

Sinoć napisah post o ljudima koji ostavljaju život ovdje, za život u njemačkoj, austriji, švedskoj … Napisah da je svugdje isto, samo drukčije tačke gledišta. Napisah da bih rađe prala dupe nekome ovdje nego negdje drugdje, ako već to moram, a shvatiće oni koji su ostavili svoje gospodske poslove ovdje za par dupeta tamo negdje…

I sve to napisah da bi se naši, odnekud, javili da kažu dvije tri, meni, koja sam em ljubomorna em imam taj neki prezir i mrzim nase sto su otisli… i da nije tačno i bla bla bla…

Ja se  i dalje čudim kako čovjek može otići na kraj svijeta ali ostaviti bosanski mentalitet, (balkanski mentalitet) uskogrudnost i kritike. Živjeti u Beču a razmišljati ko na Grmeču. Zato blogovi nisu dobri. Pišemo ono što nas zaokupira trenutno, kao mnogi koje čitam ovdje, pa kritikujemo ih kao da su nama nešto rekli. A nismo nikad pomislili da pogledamo širu sliku i razmislimo zbog čega nešto pišu…

Bravo za svakoga ko je negdje otišao i snašao se odlično. Blago onome ko ose osjeća sretno. Blago ljudima koji su uspjeli iz ove zemlje apsurda sagraditi potpuno novi život. Jer dom je ondje gdje je srce. I ne peru svi guzice, da prostite, toga sam svjesna, ali ih peru , dosta njih..posebno u zadnje vrijeme.

I možda ću i ja biti primorana d idem…Možda čak i uskoro, ali svoj dom, svoj zrak i svoj grad neću ostaviti za tuđi nemir i  tuđu valutu, i živjeti slično kao i ovdje, da bih se osjećala veće.

Jer dzaba i velika Europa i Amerika, ako je konzerva u glavi!

Krvožedni plaćenici pomahnitali, objeduju sudbinama tuđinaca. Mašem rukama kao da se opirem, a onda, opet, upijam proždrljivi miris mase i tražim jos. Nikad prije nisam bio tako žedan.

Otkako sam ovdje kao da nisam onaj stari. Slovim kao običan, a drzno sam se vjerovati da sam bolji. Od prošlog sam retka neka neobična boljka, zalivena onim snom, što su mi u filmovima plasirali. Ne bojim ga se sanjati, ali koliko je namijenjen za živjeti? Da li je samo za snove?

Snovi se ne piju, a ja…

Buncam. Ohol sam i drzak. Samo sam htio biti slavan. Slava se pije. Nje sam žedan.

• Misliš da si svemoguć, a? – sikteći me pitao Gorki, lebdeći mi iznad glave.
• Ne, samo velik, jako velik, moj dragi prijatelju.

Usuđujem se pogledati okolo I  osvrnuti se na tuđe živote. Sve je tako banjo, blještavo I nestvarno. A onda se gase svjetla I kamere bivaju odložene u tamne kutke lažnih ideala. Obični ljudi, krilatice sreće I nesreće, boli I tuge, baš kao ja, odsjedaju tu I životare.

Kad sve prestane, ostanem ja I mrak, I tek misao da se slava pije.

• Kuda hode tvoje misli? Kad bolje razmislim, ne zanima me. Postaješ mi zagonetka, ružni potsjetnik na nešto što si bio. Promijenio si se.
• Samo sitnice. Sitnice. Sitnice. – ne umijem više ni da pričam u rečenicama, samo riječi, kratke riječi. Jer sam velik.

Drzno sam se pomisliti da je vječnost bljesak stotine aparata uprte u moje misli, napisane pravim perom.

Ma kojim perom. Pera nema, pomišljam.

• Pišeš li? – odmotavaše gordo klupko, kao da me želi povrijediti.
• Samo ponekad, kad ne svijetli. Kad sam sam.
• Dokad? Zašto?
• Dok se ne ugase, dok ne nestanem. Sviđa mi se ovdje.

 

Sve je drukčije, sve je idealnije, blještavije, skorije….

Ti moji blesavi ideali. Ti moji blesavi snovi. Njihovi snovi. Ili san. Taj savršeni san, koji niko ne uspije isanjati. Ili?

Gušim se u svojoj nemoći da se zavratim I uspijem nastaviti gdje sam stao. Ta šta će mi sva ta svjetla I blještavilo? Kud da idem kad je tama opkolila moje umovanje? Zar sam tek atom jedne čestice života? A ona tako velika. I ne vidim se. I ne vide me. Al’ me puštaju da sanjam. Daju mi priliku. Kao nigdje, samo tu.

I ništa neće biti isto ako ne uspijem. I ako uspijem sve će se promijeniti. I ja ću se promijeniti. Samo ona neće. I san. I on će ostati isti. Velik. Američki.

I svjetla će se vraćati. I blještati. I gasiti. I biće ih još kao ja. I bilo ih je na tuce. I svi su sanjali I ispijali slavu kroz istačkane slamice prilika. I gubili se I nestajali. Ili su neko vrijeme sanjali, dok je svjetlo trajalo. Niko ne sanja u tami. Tad smo samo. Fokusirani na mrak I na samoću.

• Čujes li se s njom? Pišeš li joj?
• Zašto?
• Ostala je tamo. U daljini. U tami.

Otkako sam ovdje sanjam o tami. O tišini I spokoju. Balkaniziram misli I gledam u daljinu. Možda sanjam pogrešan san. Ali otkako sam ovdje ne mogu sanjati ništa drugo, sem da se slava ispija velikim gutljajima, uživajući dok je ima. A prilike ne padaju kao snijezne pahuljice. Sem onima koji žive za to.

Ne tamo. Ne ovdje. Samo rijetki vide blještavilo u pravom sjaju. Ostali vide obrise jeftinih svjetiljki tuđeg sna.

• A ti? Da li uživaš?
• U svakom momentu.
• I voliš ovaj san?
• Uživam u njemu
• A sve ostalo? Knjige? Riječi? Život?
• Sanjam ga. Tu sam. U knjizi. U riječima.
• Ali sve je ostalo.
• Ovdje mi je sve dovoljno. Jer živim san.
• Ali I ovdje je isto?
• U potpunosti isto, velim ti. Svugdje možeš sanjati.
• Ali ne kao ovdje.

Snovi su uvijek pristutni ovdje. I svi sanjaju. Pa I ja. Živim za san, za ono šti mi nudi. Jer svi žive da ga ostvare. Da ga zabilježe I uspiju. Gutljaj po gutljaj. Lakše je sanjati nego misliti.

Snovi su skuplji od prosječnih misli.

Zivot je lijep. Zaista jest. Nije bas momenat da ja to kazem. Zaista nije. Najgora sam majka na svijetu. Jesam,zaista jesam. U nekom normalnom svijetu. U ovom u kojem zivim sam racionalna majka. Hrabra. Realna jer mislim na buducnost djeteta. Na novce koji trebaju da prezivi. Na bolji zivot koji je zasluzio da zivi.
Zivot je divan. Ne mogu to reci, zaista, jer radim za platu koja jedva pokriva putne troskove, koje ne dobijam iako imam pravo. Ne smijem reci, jer radim za platu koju tesko zaradim, a barem trecinu potrosim kupujuci stvari koje mi je drzava trebala obezbjediti, ministarstvo omoguciti. Zivot je divan, jer nakon sto predjete desetine kilometara, herojskih brda, krsnih suma, izgazenog makadama, pregledas stotine mrsavih nogu koje koracaju u isti cilj, u iznosenim cipelama, starim torbama, vec istrosenin knjigama, shvatim da sam ja, u svom toplom autu I novim cipelama I vise nego sretna.
Zivot je lijep, jer pored skole koja uslovno ne moze proci nikakvu inspekciju, vidis ozarena lica djece koja veselo listaju I ispusuju svoje prve rijeci, pitaju I ispituju, radosno odgovaraju I zele… oni zele uciti, zele znati. A ti, s pocetka price, s malim djetom kod kuce, ides toj djeci ponuditi znanje, negdje tamo u ljutim brdima, daleko od lagodnog zivota I znas da je zivot lijep. Da je zivot pravedan. Mozda ne odmah, ali vratice ti onako kako zasluzis.
I mozda ne izgleda sve sjajno. Mozda ce se ucionica sutra srusiti na tebe. Mozda ce snijeg zatrpati onu cestu I makadam. Mozda ces izgubiti vedrinu I smjelost vremenom, ali djeca nece izgubiti onaj sjaj I zelju. Nece zaboraviti ljubav pruziti niti znanje zatraziti. A ja, najgora majka na svijetu u nekom normalnom svijetu voljece svoje dijete svom snagom, I duplo I vise no sto bih ikad mogla, jer sam upoznala snagu djeteta I njegovu hrabrost da povrh svega danas sto se desava, on s osmijehom docekuje dan.
Zivot je lijep! Oci moga djeteta svakog jutra mi tako kazu. Osmijeh moga ucenika, mala torba na nejakim ledjima I ljuta brda koja ih skrivaju.
Suza u oku nije slabost, vec znak da nam je stalo, ali da moramo dalje. Zato je zivot lijep, ali to ne znaju oni koji su nas do ovog trenutnog zivota doveli.