Skupljam uspomene. I slažem ih. I onda se vraćam i živim. Gledam slike, prisjećam se lica, događaja, sitnica. No, više se ne sjećam svega.
Prolaze godine, slažem ih kao drva pred zimu, brzo i nespretno. Čekam da se osuše i upiju ono malo života što sam imala, da ih mogu iskoristiti za dobru priču, za nespretni izgovor. Pišem jer volim, volim jer pišem da bih voljela.
Kap po kap mojih sjećanja blijedi, i ne sjećam se više ni njenih očiju ni njenog mirisa. Ovo nije lijepa priča. Ovo nije čak ni povezana priča. Ne znam šta je ovo, jer ja nisam pisac. Nemam pojma šta radim ovdje.
No njene usne poznajem. I mekoću njenih poljubaca i njene kovrdžave kose, natapirane, pardon. Sve je bilo po redu, u redu, s njom i kraj nje. Imala je mile ruke, kratke prste, lijepu kožu. Imala je ruke, baš kao u moje mame, baš kao što su moje. Njene smeđe oči, ili možda i nisu smeđe, ne sjećam se… Ne sjećam se više ničega.
Skupljam uspomene a one se izvlače ispod mojih prstiju, bježe i nestaju. Kao prah. Kao pepeo!
Ne sjećam se očiju, ali osjetim toplinu u srcu kad se pokušam sjetiti pogleda. Osjetim sreću, nikad tugu! Jer bila je sreća. I ljubav.
I poželim, često poželim da zamijenim dio svoga života za onaj što sam mogla živjeti, ma kakav da je, ali da je i ona tu. Poželim, pa se brecnem, zamislim i razmislim. Ne bih mijenjala ništa…sem nje!
I da je sad vidim ne bih joj ništa rekla, jer malo je riječi, malo je života. Samo bih je poljubila, čvrsto zagrlila kao nekada i ne bih puštala, dok ne kaže da je steže puno. Da je steže jako. Pustila bih je iz zagrljaja, ali bih vješto uhvatila njenu ruku, da ne ode. Ali otišla bi, znam da bi. Jer rastanci su neizbježni.
I ne sjećam se više nje. Ne sjećam se, ali zato skupljam uspomene. Gledam slike i pišem. Jer dok god je u mom srcu, izrezbarena u mojoj glavi sa slika i u mojim pričama, biće vječno sa mnom.
A nije bilo ni tako davno, kad je otišla.
Ne sjećam se više. Ne umijem.
Zato pišem iako nisam pisac. Ne diraj mi hartiju, još mi je samo ona ostala, od nje!