Tmuran dan. Šetam pored rijeke, pokušavajući zaboraviti turoban razvod i njegovu ružnu njušku. Nemam inače običaj da pričam loše o onima koje sam nekad voljela, ali poslije svega što je pokazao kao dio svoje ličnosti, nemam izbora.

Rijeka se igra i prebacuje s jednog vira na drugi, kao dijete. Njena zelenkasta boja ulijeva neku sigurnost, čak i kad bi skočila u nju, vjerujem da mi ništa ne bi bilo.
Ma ne, neću se ubiti, nisam sklona tome. Samo sam sklona razmišljanju da bih mogla ubiti njega.

Njegove me laži više nisu interesovale. Bivala sam imuna na njegove dodire, poslije svake izrečene laži, koju bih prepoznala. Ali vjerovala sam, ako ustrajem, da će se promijeniti. No, nikad nije.

I sada, daleko od mene, s njom, ili njim, koga briga. Nikoga, sem mog srca i ovo malo tuge što nosim s sobom.

Koračam polako prema mostu, gledajući ispred sebe. Ne želim više vidjeti ni rijeku niti nečije lice. Kao da ću zaplakati, čini mi se. Ugledah malu, pohabanu svesku kraj staze, ukrašenu srcadima i cvijećem. Koračajući dalje primjetih i nečije ime, a posebnu pažnju privuče mi pozlaćena mala olovka koja je visila na užetu.

Podigoh svesku, brišući kaplice rose s nje. Dnevnik, nečiji dnevnik.

‘Učiteljica sam već dvije decenije. Nemam ni imena ni prezimena, jer me to označava baš koliko i ime. Volim svoju djecu a ona vole mene. Znam, luckasto, ali dragi dnevniče, tako je. Pišem ti ovo jer trebam prijatelja. Pomahnitale godine i vrijeme, danas, pa je teško pronaći dušu da se ispričaš. Svako svoje, na svoju stranu, u svoje gnijezdo. Ah, a ja sama.’

Pogledah oko sebe, tražeći pogledom nekoga kome bi možda ovaj dnevnik mogao pripadati. Možda je ispao. Izgubila ga, bacila? Nije bilo nikoga. Stavila sam dnevnik u torbu i okrenula se. Idem sjesti na klupu, da pročitam. Zanima me. Prosto me zanima zašto neka stara učiteljica crta ovoliko srcadi i svijeća po jednoj običnoj sveski. I zašto, za Boga miloga, piše dnevnik.

‘Danas je dobar dan. Mali Dino je naučio pisati. A skoro da sam bila odustala od njega. Dobro, ne baš odustala, ali sam bila spremna priznati da neće sustići gradivo. Spremala sam se reći njegovoj mami da će biti lošiji od sestre, ali da je jako bistar. Samo spor. Oh, kako sam se time opteretila.’

‘Lejla je danas razrezala ruku. Pola sata sam joj čistila ranu, jer nije dala da je dirnem. A drugih pola sata sam razgovarala s njom, da je smirim, jer je vrištala nakon što sam dirnula ranu. Ostalih pola sata nastave, koliko je bilo ostalo, pričala sam im kako je opasno da se guraju i udaraju, bez obzira što se šale. Nisu me razumjeli.’

 

‘Tarik je skočio s drveta jutros. Pao je i uganuo članak. Zvala sam mamu, a ona se izderala na mene da sam nesposobna. ”Od svih dva sata kol’ko su djeca kod vas, mogli ste spriječiti da se ne ubije!” To su bile njene riječi. Šutala sam, jer morala sam na wc tog momenta.’

‘Amina je razbila vilucu. Ustvari, pala je na glavu. Kako? To ne znam. Bila sam okrenula leđima, dok sam pisala na tabli. Zapela je. Ili? No nije mnogo plakala. Ali je rekla da više neće padati na glavu. Svi smo se smijali. Djeca su Božji dar.’

‘Putovala sam tri sata tri kilometra. Snijeg je bio napadao, pa je drveće popadalo po cesti. Dok smo ga zaobilazili,  zeleni audi se skliznuo i udario onog ispred sebe, što je udario onog ispred sebe, i lančani sudar je izazvao trosatno čekanje. Ne zbog policije ili štete, već guranja auta iz snijega, te da upale. Čak sam i ja potpomogla da izvučemo jedno auto. Djeca su već bila otišla kad sam došla u školu. Uzela sam raspored i počela planirati kad ću nadoknaditi sate. Učionica je smrdila na dim. Bila je prohladna i mrtvački tiha. Stresla sam se.’

To su bili mjeseci od prošle godine. Pretopostavljam da je učiteljica prvog razreda. Čitam dalje. Septembar ove godine.

‘Dragi dnevniče.
Nisam ti pisala od završetka školske godine. Znaš, nemam ti šta ni pisati kad ne radim. Inače sve je monotono. Šetam. Čitam. Čistim i spremam se za slijedeću godinu.
No danas ti odmah moram pisati. Treći je dan škole. Djeca su presretna, ja takođe. Svi su malo narasli, proljepšali se i sretni su. Hvala Bogu, sve je pozitivno.

Ali još sam sretnija kad vidim da je rad urodio plodom. Dino piše i čita. DIno, onaj mali Dino, što nije znao pisati skoro cijeli prvi razred. Napisao mi je pismo. Na času. I pročitao ga pred svima. Hvala majkama, kao što je Dinina. Hvala Dini. Presretna sam’

Istog tog dana, samo nešto kasnije:

‘Kako se ja mogu veseliti malim stvarima. Ali Dino nije mala stvar. Ali opet, toliko privatno nebitna za mene.I dalje sam tužna. I dalje sama.’

Pogledavam oko sebe, opet, tražeći sumnjivi pogled i lice osude. Nikoga oko mene. Nastavljam.

‘Već drugi mjesec nastave, djeca su još uspavana. Svi pomalo nešto rade, ali ništa konkretno. Mene umara putovanje, ali kad znam gdje idem, bude lakše.

Danas me je poljubilo samo pola razreda. Pomalo to zvuči tužno, jer odvikavaju se od toga, a ja se baš navikla. Inače stalno me grle i ljube. I vole me, po nekoliko puta tokom časa. Nekad ne stignem ništa uraditi, dok svaka djevojčica ne dođe i ne poželi mi lijep život.  I zagrljaj. I poljubac.

Danas je Dino plakao. Nije shvatio zadatak iz matematike. Jecao je. Bojim se da je mama preozbiljno shvatila moje upute. I svoje ambicije.’

Kraj oktobra, iste godine…

‘Dragi dnevniče,

Osjećam kao da mi se gubi tlo pod nogama. Pored tuge, koju osjećam, počela sam da gubim i sigurnost. Plate nisam dobila već dva mjeseca, a evo sutra ulazimo u treći. Ušteđevinu trošim da platim gorivo, da odem na posao, ali ni nje neće još mnogo biti. Ne štedi se puno s mojom platom.’

Uzdahnem duboko, zamišljajući tu ženu, i nastavljam da čitam novembar.

‘Danas sam potrošila i zadnju marku iz novčanika. Imam još pedeset maraka negdje u ormaru, za ne daj Bože, pa ću ih večeras potražiti. Baš je ne daj Bože situacija. Sutra imam testiranje. Trebala sam im isprintati, ali nemam novaca da platim. Mogla bih pisati na tabli, ali cijeli će dan prepisivati. Večeras ću napisati na listove, ručno. Trideset testova, pa nije to puno.’

 

‘Dragi dnevniče. Jutro je počelo tužno. Pred sam dolazak pred školu upalila se lampica za gorivo. Potrošila sam i onih pedeset maraka na plaćanje struje. Vodu nisam ni platila. Interneta nemam već dva mjeseca.
No, to je najmanji problem. Dino danas nije htio pisati. Nije htio ni čitati. Boli ga stomak. Plakao je cijeli čas. Nisam imala kredita na telefonu da nazovem mamu, pa sam zvala sa domarovog telefona. I on haman nema ništa, ali nije odbio. Zvala bih ja iz kancelarije, ali otkako je ostao samo jedan razred, jer se selo smanjilo, sve su učionice i kancelarije zaključali, sem moje. Sve su i isključili.
Mama se nije javljala. Ili je bila zauzeta ili nije htjela da se javi na nepoznat broj. Na moj se uvijek javljala.

No, najgora stvar se desila na velikom odmoru. Mirela i Safet su ostali gladni. Tuga. žalost i moje slomljeno srce. I ponos.
Psovala sam u sebi. A nikad ne psujem. Psovala sam jer sam morala. Jer to jutro, uprkos svim naporima, nisam imala da im platim sendvič. Nisam imala ni objašnjenje.

Šta djeca znaju o kašnjenju plate. O vladi i ministarstvu. O zaslugama. O dobroti. Šta oni znaju o tome što sam jutros plakala na putu k njima, jer je Amini rođendan a ja ne mogu kupiti bombone. A nadaće se, jer znaju…

Šta oni znaju što sutra neću ni doći na posao. Kako da razumiju da osoba koja ih uči životu, pokazuje im pogrešno. Uči ih da vjeruju da znanjem nešto mogu postići, kvalitetom nadjačati…u ovoj zemlji gdje ni onoga što ih je učio da vole život ne mogu poštivati.

Šta oni znaju o nepravdi, jer ih to nikad nisam naučila!’