“Tamo negdje, u sazviježđu tvojih snova živi ljubav. Ona je potomak prijateljstva, nasljednik iskrenosti. Baš u tom sazviježđu ti ćeš jednom, ako budeš jako sretan, sresti mene, i onda će ta ljubav, začeta prijateljstvom i iskrenošću, rasti i bujati, i trajati, cijelu vječnost! Ali pazi, ne zaboravi pružiti i povjerenju šansu, jer ljubav ne može usniti ako nema povjerenja. Onda ćeš imati samo jedan jako umoran osjećaj, koji će na kraju umrijeti!”

Počeo sam čitati knjigu koju mi je davno Ana poklonila. Kad me ostavljala tražila je samo tu knjigu, no nisam je mogao naći. Prije par dana, dok sam pomjerao ormare, radi krečenja, zaiskrila je, pored sve te prašine i paučine koji su je obložili. Nježno sam je obrisao, i kao da  nju opet dotičem rukama, obgrlio je o njedra, u nadi da ću je vratiti. No nije se vratila.

Nismo bili jedno za drugo. Ana je bila divna, izvanredna djevojka, koja sebe nikad nije vidjela u braku. Ja, naprotiv, vidio sam djecu, još djece i još djece, i nas dvoje. Vidio sam malu kućicu negdje kraj filmskog brežuljka, zeleni vrt i dvorište, i mnogo djece, nas dvoje kako ih volimo, igramo se i sretni živimo. Ona je vidjela putovanja, provod i karijeru.

Pitao sam je gdje vidi djecu i mene, a ona se onako naučnički zamislila, i dugo je mislila. Tad sam shvatio da nismo u istoj slici, da se njen i moj akvarel doista mnogo razlikuju. Poljubila me tog jutra, mirisna i svježa, kakva je uvijek bila, s ruksakom na leđima, i mahnula zauvijek. Ne znam zašto je baš tražila ovu knjigu, ali drago mi je što ju nije uzela, jer ovako je dala jedan osjećaj meni da sam ja njoj uzeo nešto, kao što je ona moje srce. Može li se to uopće porediti?

”Ljubav umire kad se srce i mozak sastanu, da diskutuju o onim  uobičajenim  ljudskim  problemima. Kad se dese ti prelazi, kad mozak ubijedi srce da je upravu, ljubav polako pokupi svoje stvari, i krene dalje.”

Baš kao što je i ona uradila. Razmišljao sam dugo da li sam pogrešno postupio kad sam prekinuo s Anom samo zato što nije željela djecu. Možda tad nije željela djecu, a kasnije bi možda i htjela. Možda je sad htjela putovati, mjesec-dva, a kasnije bi možda mogli imati onu malu kuću na brežuljku. Možda…

Previše je ovog možda, koje mi se mota stalno i ubaciva u svaku rečenicu. Kad bolje razmislim nikad ona neće živjeti na nekom brežuljku, ne sa mnom, jer su njeni snovi daleko odavde. Uvijek je sanjarila, uvijek je željela putovati, uvijek je težila višim ciljevima no što su se ovdje mogli postaviti. Gledao sam je često, kao  budni sanjari gledajući kroz prozor, crtajući neke mape na zamagljenom dijelu, te glavom mašući, računajući i konstruišući budućnost. Njenu budućnost. Bio sam joj samo stanica, koju je morala nekako preći. Bio sam samo pokusni kunić, jer morala je i taj dio života proživjeti. Bio sam joj primjer onoga što nije željela biti.

”Realisti teško osjete ljubav. Oni gledaju život na takav način da ne vide kako ljubav, poput čestica prašine, raspršeno leti pored njih i hvata one male otvorene pore na našoj koži i uvlači se. Realisti vide ljubav kroz srce, a opet smatraju da želudac najprije zaboli od tužne ljubavi. Realisti su pogrešni ljudi da vam objasne šta je ljubav. Njih slušajte samo kad vam pričaju o braku.”

Iščitavao sam riječ po riječ, pokušavajući shvatiti o čemu je knjiga uopće. Okrenuo sam na početnu stranicu, na kojoj je pisalo Ljubav i stvarni ljudi, ali opet nisam shvatao. Ili sam glup ili realista, nasmiješio sam se, pokušavajući sjesti na fotelju koju je prošli put Ana, dok je manijakalno i pomalo pijano, pokušala zamisliti kao bazen, te skočivši u nju, slomila. Prvo smo se smijali što je pala, zatim kvaliteti fotelje, a onda smo plakali jer smo pijani, i jer je nju vjerovatno boljelo. Nisam siguran više, jer sam svoj višak pijanstva te večeri ispovijedio u kupaonici, a ona je ujutru imala nekoliko modrica na desnoj strani tijela i podijeljenu dušu. Nismo pričali o duši, a modrice smo zajedno mazali nekom čudnom kremom  koju je dobila od komšinice.

Fotelja je ispustila neki čudan zvuk nakon sto sam sjeo u nju, no morao sam, da se prisjetim nje, samo na tren, barem da osjetim bol. Osjećao sam se kao u zamci, no držeći knjigu u ruci, nastavio sam s čitanjem. Uvijek sam mislio da shvatam ljubav, ali ova knjiga me potpuno zbunila.

″Ljudi koji vole ne izgovaraju riječi ′volim te′ često. Ljubav ispoljavaju na način koji to paše onoj drugoj osobi, ali ne i riječima. Jer te riječi su samo odraz onog što su ljudi navikli da kažu u vezi, ali ne i onoga što treba da osjećaju.″

Potpuno sam se zamislio o riječima ′volim te′. Koliko sam ih samo puta izgovorio. Nekad da joj pokažem da je doista volim, a nekad jer ih dugo nisam ni čuo ni rekao. Često sam ih govorio kad bih pričao na telefon s njom, kad bih pisao poruke, pa čak i kad bih ujutru ustao, i pogledao je, mirisnu i svježu. Nije često odgovarala, a rijetko se i sama sjetila da ih kaže.

″Spoticanje u ljubavi znači napredovanje. Ljubav nije pravnolinijski maraton. To je trka na sto metara, s preponama, i ko prvi dođe do cilja, nije pobjednik, već gubitnik koji želi što prije završiti s ljubavi. Ponekad je ljubav i klackalica, i tobogan, i ljuljačka i voz smrti. Da bi ju znao poštovati, moraš u njoj uživati. Ljubav nije maraton, već kratka trka, ali trajat će cijeli život, ako znaš trčati i pošteno pobjeđivati. I ako se spotakneš, ustani, jer onaj što trči kraj tebe ne trči protiv tebe, već s tobom, i pomoći će ti, poduprijeti te.″

Ustao sam s fotelje, slušajući tu škripu i očekivajući njen krah, iako to nisam želio. Krenuo sam prema kuhinji s knjigom u ruci, ne želivši je ispustiti.

Voljela je kuhati. Nije bila dobra kuharica, ali je uživala biti u kuhinji. Uživala je sjeckati nešto, miješati, a često nije znala ni šta miješa niti zašto sjecka. Često bismo jeli neka čudna jela, neodgonetnutog ukusa, ali volio sam to. Bila je spontana, uvijek se smijala glasno, tako da je ta hrana bila apsolutno nebitna.

″Zaljubljeni uvijek razmišljaju pogrešno. Oni sve vide onako kako žele, a stvarnost je uvijek drukčija. Zato realisti ne mogu voljeti, jer se ne mogu oteti pipcima stvarnosti. Zato realisti ne razumiju ljubav.″

Sjeo sam na sto u kuhinji, ne želeći više ništa raditi. Ormari su stajali nasred sobe, paučina i prašina svuda okolo, stvarnost bolna i prljava, a ja posljednji sanjar koji čita knjigu o ljubavi.

″Ljubav najviše voli sanjare. Oni, i kad im je najgore, osjećaju se najbolje, jer sanjare. Oni i kad ne vole, pronađu ljubav u snovima, i tako ljubav i živi. Zato su sanjari najvjerniji nosioci ljubavi. I ako ste jedan, ne brinite se, brzo ćete se opet zaljubiti, i voljeti, i sanjati, i biti sretni.″

Kako glupa knjiga, pomislio sam. Otvorio sam prozor i bacio je na zeleni vrt mog usamljenog velikog dvorišta. Ovaj brijeg više nije što je nekad bio, a ni ova mala kućica, koja je sad prevelika za mene samog. Uzeo sam slušalicu te je nazvao. Javila se automatska sekretarica. Ćutao sam, zatim se nakašljao, a onda brzo izgovorio:

–              Volim te.

Spustio sam slušalicu brzo i sjeo na pod. Ovo je deseta ista poruka danas. Valjda sanjari nikad ne nauče.