Zovem se Aisha…

Police-action

AFP-photo Attila Kisbenedek

Zovem se Aisha i imam 9 godina. Krenula bih u treći razred, neke normalne škole u nekom normalnom svijetu. Imala bih najdivniju učiteljicu i učila bih najljepše riječi i najdalje mjesta. Znala bih sve priče napamet, jer bih se trudila da budem uzorna i vrijedna. I da, jednom, kad odrastem, doprinosim svojoj zemlji.

Ime mi je Aisha, i dobila sam ga po svojoj majci. I ona se zove tako. Ona ima najljepše zelene oči i najmekše ruke. Oko nje sve sija. Nisam sigurna šta je to, ali moja majka sija.

Ime mi je Aisha, moj otac mi je nadio ime. Rekao je da sam lijepa na mamu i da nas veže beskrajna ljubav. On je tako snažan. I nikad ne plače. I kad se udari, i kad ga boli, nikad ne plače. On je moj heroj.

Zovem se Aisha i voljela sam svoju sobu. Voljela sam svoje lutke, i mede, i slikovnice, i krevet i sto i… Sve sam voljela u toj sobi.

Voljela sam se voziti busom. Voljela sam duge vožnje do moje majke, dok bi mama mahala lepezom da imam zraka, ja sam uživala gledajući okolo iako sam napamet znala šta ću vidjeti. Mama je uvijek govorila da je autobus pun i da su džaba platili kartu jer nemaju gdje sjesti. Majka bi joj samo rekla da bude zahvalna što je ona sjela i da dovi da slijedeći put svi imaju mjesta. Moja majka je bila tako mudra. Najmudrija žena na svijetu.

Sanjala sam loše. Jako loše. Pokušavala sam se probuditi, ali nisam mogla. Pokušavala sam dozvati mamu, ali nije se okretala. Pokušavala sam udahnuti, ali bilo je nemoguće.

Oko mene ljudi su se stiskali. Okretali su se i kašljali, dahćali, molili… Čula sam krike, vapaje, plač… Pustila sam maminu suknju, iako je najstrožije naredila da nikad nipošto ne puštam suknju. Gurali su me. Osjetila sam da mi je u plećima neka čudna vrućina. Osjetila sam da nemam više daha. Zavapila sam : -Mama.

Nisam čula ništa više. Samo sam usnila, tražeći onu suknju, da je ponovo dohvatim. – Mama, sad bih je čvršće držala. Nikad je ne bih pustila.  Mama, vrati se.

Slike se počeše mijenjati pred mojim očima. Otac je plakao dok su mu neki zli ljudi vezali ruke. Majka je molila. Više nije sijalo, ništa više nije sijalo. Oca su odveli. Al’ on nikad ne plače! Majka me uzela za ruku i povela kroz gužvu. Svi su hodali tužno. Bili smo stanovnici planete, al’ nam nisu dali da tu bdijemo. Bili smo stanovnici zemlje koju razdire zlo. Bili smo ljudi, voljeni, željeni, sretni, postojani, a sad smo niko. Kao da ne postojimo, svi žmire. Niko nas ne želi. I nismo sretni.

Zovem se Aisha i imala sam 9 godina. Moja majka je sijala kao zvijezda vodilja, al’ sam je izgubila u ovome mraku. Moj je otac bio najjači čovjek na svijetu, ali mi nije uspio pomoći. Voljela sam putovati, sad više ne. Ja sam Aisha, dijete koje nema dom, kuću niti domovinu. Ja sam nepostojana suza u nečijem oku, što gleda moje slike, kako mrtva ležim i nestajem. Ja sam nesretna djevojčica, koja ne razumije zašto su ljudi zli i zašto se to njoj dešava. Ja sam slika, priča, riječ, uspomena, dokaz da ne postoji bolje sutra niti dobrota čovječanstva, jer sam ja, Aisha, uspjela da pobjegnem od zla, da bih izdahla na slobodnom tlu, na sigurnoj teritoriji.

Zovem se Aisha i ja sam samo djevojčica koja je uvehla baš kad je trebala cvjetati. Ja nemam ni oca ni majku, ni kuću ni dom. Nemam ni domovinu, ni planetu, jer nisam ničiji stanovnik. Ja sam mrtva djevojčica sa slike, zbog koje će mnogi zaplakati, ali neće ništa uraditi da joj pomognu. I kako će, kad je mrtva!!!

I nije rat tamo odakle sam pobjegla. Veći je rat ovdje gdje sam došla i gdje ste me ubili!

Kao fotografija…

Život je stvoren od prekretnica. Ima tamo raskrsnica, jednosmjernih puteva i zaobilaznica, ali uglavnom te sitne, male prekretnice, sretni i tuž11880431_895469070544340_3331294982673813320_nni osvrti na prošlo a dobrodošlice budućeg, to je ono što nas održava.

I ljubav!

Mah, zar ljubav postoji?! Zar ljubav nije prolazna? Zar ljubav ne boli? Gdje je nađu? Kako je zadrže? Kome se plati da se bude sretan!?!

Ubijedili su nas, dok smo još bili mali da je ljubav smisao života. Dok smo čitali bajke i iščekivali ‘sretno do kraja života’, idealizirali smo ljubav i smjelo joj se predavali, kao da je jedina postojana supstanca života, koji ne prolazi. Otuđili smo sve ostale snove, htijenja i želje, da bismo tu, za koju vrijedi živjeti, doveli do vrhunca.

I razočaranja, i suze, i osmijesi, i sreća. I nevolje, i tuga, i bol, i ushićenje, i strast, i radost, i početak i kraj!

Ubijedili su nas da je ljubav prolazna. Rekli su nam da je ljubav vječna! Naučili su nas riječ kontradiktorno, ali nam je nisu objasnili. Naučili su nas šta je ljubav, ali su nam srce prevarili…

Mi volimo od momenta kad smo rođeni, i baš od tad smo voljeni. Svaki sekund nekoga volimo, i od nekoga smo voljeni. Svaki otkucaj srca je nekome poklonjen, a neko je ga je poklonio nama. I ljubav jeste vječna, jer ako je prošla, onda i nije bila ljubav.

Ljubav je vječna, jer majka nikad ne prestaje da voli svoje dijete. Ljubav živi, jer svako jutro ustanemo zbog nekoga. Ljubav je radost koju pokriva sestrina ruka, na dan njenog vjenčanja, dok je milostivo gledaš i osjećaš drhtaj njene ruke, i njene duše, dok se upušta u nepoznato. Ljubav je njen pogled i vječita spona dvije duše, različitih sudbina, koju uhvati momenat fotografije, koja ostaje zauvijek. Jer ljubav je vječna, ovjekovječena u fotografiji, a momenat je prolazan.

Ljubav živi. Stanuje u momentu, koji se ponavlja, do vječnosti!

Naučili su nas da ćemo jednom voljeti, a nisu nam rekli da volimo od prvog udisaja, i da smo voljeni! Do kraja. Do vječnosti. Do zadnjeg izdisaja. Pa i poslije.

Jer ljubav je vječna, kao fotografija, kao topla podrška dvaju duša koje su se srele slučajno, da bi se voljele namjerno!!!

Usnuli grad…već odavno!

Već odavno nisam sudionik života u Bosanskoj Krupi. Životarim tu, ali ne živim. Pišem o njoj, ali je ne vidim, jer ne gledam više.

Već odavno spadam u onu vrstu insana koji izbjegavaju odlaziti van, teretiti se problemima svakodnevnice i gledavati kojekakve idiotarije po gradu, pa se praviti da odobravam. Pokušavam prešutati šta sam sve ponudila Krupi, a šta nisam dobila zauzvrat.

Čitam statuse o ‘zatvaranju Krupe’, 21.08., kad je prekinuta svirka, rok svirka, možda posljednja u gradu i kako je narod razočaran. S druge strane čitam statuse djevojčica, od 11 do 18 godina(da i one su djevojčice, samo to ne znaju), kako je bilo super ‘na Milanu’,  i još kojekakvim prije njega komercijalnim proizvodima. Podijeljeni smo, kao i obično, i udaramo na pogrešna vrata!

Krupa se zatvorila davno, kad ste gospodo odustali od kulture!?! Ove posljednje trzavice kulturnih događaja su samo posljednji otkucaji srca vječitih umjetnika da pokažu i dokažu da se može. Ali kulturu ste ubili!

Gdje je Krupo naša kultura? Na vrh brda, dašta je. Tamo stoji ona ponosna, gorda građevina, ali prazna. Kino je naša kultura bila? Djeca pjevaju hitove?
Kad se održava predstava nigdje nikoga?! Kad je promocija knjiga, a bilo je raznih, 9 ljudi. Kad je izložba, 7 ljudi.

Gdje je naša kultura Krupo???

Prošlo ljeto,  evo jeseni, kad sve spava, sem klubova koji će i dalje nuditi komercijalne proizvode za širu masu, a mi ništa nismo uradili da ponudimo malo kulture, malo naobrazbe, malo svjetlosti u ovoj tami. Gdje su svi oni prosvjetni radnici, koji su trebali tu kulturu nametnuti učenicima, natjerati ih da budu dio tog društva, pokazavši im put do DOMA KULTURE ili drugog kulturnog dešavanja?! Gdje su oni roditelji koji svojoj djeci radije daju 10KM za neki žalosni koncert polugole debeljuce, a ne odvedu ih u potorište ili muzej. Možda do Banjaluke košta malo više od cenera a do Zagreba još više, ali eto ima i u Bihaću neka divna omladina koji sami sebe educiraju i uzdižu. Eto za cenera!

Gdje su Krupo DANI BOSANSKE KRUPE? Gdje je Krupsko ljeto? Gdje su Krupski kulturni radnici, muzičari, pisci, likovnjaci…. A šta ih je u svijetu?!! Pa Bihaćko ljeto, pa Viteški dani grad Bužima, pa još neki tamo, a mi šutimo. Pa nagradiše jednog pisca, našeg pisca, negdje tamo, pa našeg muzičara, pa našeg likovnog umjetnika… a nas nigdje!!!

Kad je KULTURA nestala iz grada, tad je Krupa potonula!!! I neka kaže ko god šta hoće, ali mi smo krivi. Naša djeca ne znaju šta je umjetnost. Ne znaju šta je književnost. Ne znaju šta je muzika i rock and roll niti znaju šta valja a šta ne! Našu djecu smo mi pustili da se educiraju preko televizora i interneta, a mi smo se zapustili u tim nekim našim razmišljanjima da će biti bolje, nekad…

‘Narod bez kulture je narod bez duše!’

Zato, kao i obično, kasno palimo! Kad je već svemu kraj, kad je preuzela neka uberseljačka politika. Baš kao i cijelu zemlju.

Al’ po našli, opet ćemo reći, ‘biće bolje’, samo što nas je sada sve više na onoj strani na kojoj se vidi da naće!

Ne tražite kulturu tamo gdje je nema, jer ste je ubili tamo gdje je bila utemeljena!!!11898581_10206518067183170_7244488454286585032_n

Ja nisam bloger!

Pokušavala sam nekoliko puta da pišem blog i stalno ovako završi – zapostavim ga! Ja nisam blogger! Nit’ sam dovoljno jaka da pišem o aktualnim temama bez dlake na jeziku, niti sam previše interesantna da pišem o svom životu.

Ja volim priče. Volim obične, male priče iz života, nečijeg drugog, koji sam ili izmislila ili ‘načula’. Blog je nešto… nešto… Nisam sigurna šta je to više. Nervira me slaba gramatika, loše napisani blogovi. Nervira me loša uporaba stranih jezika, google translate i tako to. Iritira me što se sve na kraju svede na vjersku ili nacionalnu problematiku, da mi se povraća kad pomislim da bi me neko negdje svrstao jer sam pomenula ili pisala ovim ili onim jezikom, narječjem ili pismom.

Ja nisam bloger, ali strpljivo čuvam ovaj prostor u nadi da ću, nekad kasnije, moći pisati o nečemu što me stvarno zanima, a da me to neće koštati niti živaca, posla, budućnosti, komšijskih čudnih pogleda, ogovaranja , zaključivanja i prćkanja po mojoj privatnosti.

Ja nisam bloger, jer se ta riječ toliko proširila, da više nema značenje, već samo prepisku i pečat, inačicu i historiju.

Ja nisam bloger jer ne mogu dovršiti niti jednu misao, zgražajući se na pomisao kakva će opterećena budala komentarisati negativno i pokvariti mi dan, bazirajući se na svoje bolesne, umno poremećene nacionalno – vjerski – jezične trzavice. To ostavite sebi!

Ja nisam bloger. I stoga, have a nice day!

U uzdahu ljubavi (iz moje prve knjige!)

Još od davnih vremena postoji ljubav. I sretna, i nesretna, i duga, i kratka. Čak su nekada prije ljubavi duže trajale, pa makar i prisilno. No prijašnje ljubavi bile su i iskrene.

Još od malena znala sam da ću se zaljubiti. Čekala sam tu Amorovu strijelu, što će mene pogoditi, pa sam tako čekajući i saznala da je Amor već u penziji.

Jednom davno, kako bajke znaju početi, ljubav je bila se nije mogla kupiti. Ljubav se morala zaraditi.

”U moje vrijeme nije se moralo ni ljubiti, vazno je bilo da je iz postene familije i da je vrijedan,”tvrdila je moja nana.

Pomislih  da se ništa nije ni danas promijenilo, osim što je danas bitno da ima para, auto i jos par sitnica.

”Nismo mi mogli birati za koga ćemo se udati. Kad ćaća kaže da sam spremna se udati, sve dječije u meni bi nestalo i pretvorila bih se se u ženu, preko noći. I kuhati sam znala, i brinuti se za djecu i čovjeka”, uzdahnula je duboko moja nana, ” ljubiti”.

Gledajući to naborano lice starice koja je prezivjela tri rata, bilo je teško ne vjerovati u njene priče.

Pričala je sporo, teško uzdišući, sa ponekom pauzom za kašalj. No, nije prestajala.

”U moje vrijeme žene su bile kod kuće i nisu hodale k’o vi danas”, uvijek mi je predbacivala što nisam kod kuće. Htjela je da učim kuhati, plesti, čistiti i ostale zanate kojima je ona baratala. Skoro nepokretna, bez zuba i sa debelim naočalama, sve je još uvijek radila sama i nije dala da joj se pomogne.

Motajući maramu oko glave, nastavila je: ” U moje vrijeme ljubav nije bila bitna u početku. Zavoljet ćeš kasnije, važno je da je vrijedan i pošten.”

” A nano, kako je dido našao tebe?”, zanimalo me je.

”Nije on našao mene, ja sam našla njega”, uzdahnula je duboko.

Još od kad je dido umro, svaki dan ga spominje, a godina će uskoro. Često sam je znala uhvatiti kako slaže njegove stvari, koje nije nikome poklonila, a njegove košulje je dala stričevima i tati. Ostavila je nekoliko. Ponekad je pitam šta će joj, ali nikad ne kaže. Nerijetko  pronađem košulju, smeđu, na krevetu, postavljenu kao da spava.

Falio joj je.

” Nano, a šta je tajna dugoročne ljubavi?”,trebao mi je odgovor.

”Tvoj je dido bio veliki čovjek. Brinuo se za mene i djecu najbolje sto je mogao. Nikad nam ništa nije falilo, ni u ratu kad je bio”,uzdahnula je, iskašljala se i izdahnula, kao da je pustila neku tešku brigu s pleća.

Razumjela sam tajnu vječne ljubavi. Bila je u njenim očima, drhtavim rukama, već izmorenom srcu, didinim košuljama…

” A sad mi ispričaj kako si ti našla didu?”,namignula sam joj, praveći grimase i smješkajući joj se. ”Čini se da si bila ispred svog vremena.”

”Bila je subota, 1940 godine. Okopavali su se krompiri”, počela je nana. ”Bila sam mlada djevojka i pomagala sam materi da nosi krompire. Otac je bio u ratu, i mati nije mogla sve sama. Nosili smo vreće sa njive do kuće, i stavljali ih u hangar. Mati se bila umorila i sjela na kaldrmu, a ja sam nastavila vući vreću. Eh tad je tvoj dido prišao i ponio vreću za mene”.

”Romantika čista’,zezala sam je. ”Ali opet je on tebi prišao”.

Kao da nisam nisšta ni rekla nana je nastavila: ” Dido je bio visok i jak. Leđa su mu bila sva izgrebana i izgorila od vreća i sunca. Imao je tek sedamnaest godina i nije bio otišao u vojsku. Prsti su mu bili podbuhli i  prljavi, i odmah sam znala da ću se udati za njega.”

”Ti se nano još i zaljubila?”,pokušala sam je smesti i natjerati da prizna da joj se odmah svidio. ”Samo nano, kakve veze imaju ti njegovi prljavi prsti?”, nesto mi tu nije bilo jasno.

”Nisam tražila ljubav, već rad i poštenje”, opet se iskašljala. ”Nije mi trebalo mnogo da se udam za didu. Čim je moj ćaća došao iz vojske, dogovorio je s njegovim ćaćom i za manje od pola godine oženili smo se”, pomaknula se s jedne strane kauča na drugi.

”I kako onda kažeš da si ti našla njega? Zbunila si se izgleda!”

”E ćerce moja, nisam ja bila glupa”, kao da se malo podsmjehnula, ali od tih silnih bora tesko je znati koja je grimasa trenutno na licu. ”Znala sam ja da se uskoro treba udavati. Imala sam skoro šesnaest godina. Dok je mati sjedila i odmarala se, ja sam vukla vreću skroz na drugu stranu njive, gdje sam didu i ugledala. Vreća se sva bila i raspala dok sam došla do njega”, nasmijala se, da sam mogla primijetiti da joj vilica ne posjeduje niti jedan zub.

”Onda si se ti zaljubila na prvi pogled nano. Nisi ti vidjela njega kako radi. To se zove ljubav”, pokušala sam je uvjeriti.

Samo je šutala, uzdahnula još jednom i ustala.

” Već sam ti dosta toga danas ispričala. Idem malo prileći”. Krenula je prema svojoj spavaćoj sobi. To je bilo njeno uobičajeno vrijeme kad se odmara, pa sam je pustila na miru.

Tog dana nana je usnila u vječiti san. Bila je tako mirna, spokojna i ledena kad sam je pronašla.

Ležala je na leđima, a u rukama obgrljenim na prsima, držala je didinu smeđu košulju.

Kad bi ljudi živjeli koliko i njihova ljubav, pitam se da li bi nana i danas bila živa!?!