AFP-photo Attila Kisbenedek
Zovem se Aisha i imam 9 godina. Krenula bih u treći razred, neke normalne škole u nekom normalnom svijetu. Imala bih najdivniju učiteljicu i učila bih najljepše riječi i najdalje mjesta. Znala bih sve priče napamet, jer bih se trudila da budem uzorna i vrijedna. I da, jednom, kad odrastem, doprinosim svojoj zemlji.
Ime mi je Aisha, i dobila sam ga po svojoj majci. I ona se zove tako. Ona ima najljepše zelene oči i najmekše ruke. Oko nje sve sija. Nisam sigurna šta je to, ali moja majka sija.
Ime mi je Aisha, moj otac mi je nadio ime. Rekao je da sam lijepa na mamu i da nas veže beskrajna ljubav. On je tako snažan. I nikad ne plače. I kad se udari, i kad ga boli, nikad ne plače. On je moj heroj.
Zovem se Aisha i voljela sam svoju sobu. Voljela sam svoje lutke, i mede, i slikovnice, i krevet i sto i… Sve sam voljela u toj sobi.
Voljela sam se voziti busom. Voljela sam duge vožnje do moje majke, dok bi mama mahala lepezom da imam zraka, ja sam uživala gledajući okolo iako sam napamet znala šta ću vidjeti. Mama je uvijek govorila da je autobus pun i da su džaba platili kartu jer nemaju gdje sjesti. Majka bi joj samo rekla da bude zahvalna što je ona sjela i da dovi da slijedeći put svi imaju mjesta. Moja majka je bila tako mudra. Najmudrija žena na svijetu.
Sanjala sam loše. Jako loše. Pokušavala sam se probuditi, ali nisam mogla. Pokušavala sam dozvati mamu, ali nije se okretala. Pokušavala sam udahnuti, ali bilo je nemoguće.
Oko mene ljudi su se stiskali. Okretali su se i kašljali, dahćali, molili… Čula sam krike, vapaje, plač… Pustila sam maminu suknju, iako je najstrožije naredila da nikad nipošto ne puštam suknju. Gurali su me. Osjetila sam da mi je u plećima neka čudna vrućina. Osjetila sam da nemam više daha. Zavapila sam : -Mama.
Nisam čula ništa više. Samo sam usnila, tražeći onu suknju, da je ponovo dohvatim. – Mama, sad bih je čvršće držala. Nikad je ne bih pustila. Mama, vrati se.
Slike se počeše mijenjati pred mojim očima. Otac je plakao dok su mu neki zli ljudi vezali ruke. Majka je molila. Više nije sijalo, ništa više nije sijalo. Oca su odveli. Al’ on nikad ne plače! Majka me uzela za ruku i povela kroz gužvu. Svi su hodali tužno. Bili smo stanovnici planete, al’ nam nisu dali da tu bdijemo. Bili smo stanovnici zemlje koju razdire zlo. Bili smo ljudi, voljeni, željeni, sretni, postojani, a sad smo niko. Kao da ne postojimo, svi žmire. Niko nas ne želi. I nismo sretni.
Zovem se Aisha i imala sam 9 godina. Moja majka je sijala kao zvijezda vodilja, al’ sam je izgubila u ovome mraku. Moj je otac bio najjači čovjek na svijetu, ali mi nije uspio pomoći. Voljela sam putovati, sad više ne. Ja sam Aisha, dijete koje nema dom, kuću niti domovinu. Ja sam nepostojana suza u nečijem oku, što gleda moje slike, kako mrtva ležim i nestajem. Ja sam nesretna djevojčica, koja ne razumije zašto su ljudi zli i zašto se to njoj dešava. Ja sam slika, priča, riječ, uspomena, dokaz da ne postoji bolje sutra niti dobrota čovječanstva, jer sam ja, Aisha, uspjela da pobjegnem od zla, da bih izdahla na slobodnom tlu, na sigurnoj teritoriji.
Zovem se Aisha i ja sam samo djevojčica koja je uvehla baš kad je trebala cvjetati. Ja nemam ni oca ni majku, ni kuću ni dom. Nemam ni domovinu, ni planetu, jer nisam ničiji stanovnik. Ja sam mrtva djevojčica sa slike, zbog koje će mnogi zaplakati, ali neće ništa uraditi da joj pomognu. I kako će, kad je mrtva!!!
I nije rat tamo odakle sam pobjegla. Veći je rat ovdje gdje sam došla i gdje ste me ubili!
