Nekad pišem o sebi, često o drugima. Često mislim da moje priče nisu vrijedne spomena, dok smatram i čvrsto vjerujem da su tuđe jako bitne. Ne, ne potcjenjujem ja sebe. Ne smatram se niti dosadnom, niti pretjerano interesatnom.

Pitali su me jednom davno zašto pišem samo tužne priče?! Pitali su me također jesam li ja napisala svoje knjige?! Pitali su me da li ikad šutim?! Pitali su me je li bilo štele kad sam osvojila nagradu KNS-a za prvu knjigu mladog autora?! Još uvijek me pitaju jesam li ja ona s knjige,  je li moje ime?!

Nikad nisam planirala, niti sam željela odgovoriti na mnoga postavljena pitanja, niti me interesovalo kako će to djelovati i uticati na nekoga. Smatra da je moj život moj i ničiji više. Ne interesuje me ni komšija, ni poznanik, a prijatelj samo u onom domenu u kojem utičem ja na njen/njegov život i ako mogu pomoći, i koliko dopusti.

Nisam pretjerano dobra prijateljica. Naime, mislim da sam loša. Možda sam sebična, a možda zaboravna. Nekad sam tvrdoglava, većinom nepažljiva, uvijek pristupačna, ali odsutna. Pitala sam se previše puta kakva su pitanja mojih prijatelja, naspram ovih gore postavljenih?! Oni me nikad ništa ne pitaju!!!

Jesam li ja tužna osoba? Još jedno pitanje iz mase. Jesam li tjeskobna i nesretna?!

Imala sam jednu prijateljicu koja je uvijek nešto pitala. Imala je hiljade pitanja, imala je divne zaključke. Nikad me nije pitala jesam li tužna?! Zato što me poznavala.

A poznajem li ja sebe dovoljno da znam sve odgovore?! Da li bih mogla odgovoriti na sva postavljena pitanja?!

Moje omiljeno godišnje doba je proljeće. Omiljena boja smeđa. Omiljeno piće kafa. Najljepši dan onaj sutrašnji.

Ne smijem reći u šta sve vjerujem, jer će se hipokriti okomiti na moje riječi i ondad ću patiti, tiho i riječima, jer to mi je najlakše.

Vjerujem u svijetlu budućnost, kovanu po lijepim pravilima i zaslžnim nagradama. I vjerujem da postoji samo jedna ljubav, vječna, nimalo pokvarena, nikad prevarena, povrijeđena, žalosna!

Zato pišem knjige. I zato ne znam odgovoriti na obična pitanja. I zato ignorišem sve oko sebe. I zato nikad ne pišem o sebi.

 

 

Ti si čudo koje stvorih

Kojim teče duša moja

Bijah tek jedna od mnogih

Sad sam posebna, samo tvoja

 

Ti si sinfonija mojih misli

Poezija duše moje

Radost što mi dane krasi

Svakodnevni akvarel najljepše boje.

 

 

Čarobna si ljupka zora,

Mojoj samoći vječni dom

Suzi mojoj ti skrovište si

Blagi mehlem bolu mom

 

Ti si moja najljepša pjesma

Mojoj strofi radosna rima

Notni zapis mojih želja

Moja životna kompozicija

 

Ti si čudo koje me grli

Svake noći, svakog dana

Nisam više jedna od mnogih

Jer sam tebi sada MAMA.

Koje me sad lice gleda? Kojim mi očima pričaš priču, uvodiš u novi zaplet, stvaraš ovisnost? Čijim mi rukama pokazuješ pravac, odagnavaš tjeskobu? Koja su nebesa nad tvojim mislima, i čijim se imenom kleteš? Da li si sad ti ili neko drugi, nepoznat i dalek?

Da li si moja stvarnost ili moje priviđenje?

Ne budim se često s istinom na usnama, jer istina je iščezla, nestala. Grabim rukama ostatke i čestice malih riječi velikih rečenica, zažeglih i u daljini, skoro nepostojanih… Nestale su s ljudima, ne godinama… s bolesnim umovima i nedovoljno razvijenim srcima. Razum je promijenio posao i postao sastavnica trojstva, zlog srca i zlog tijela.

Rađamo se čisti, potpuno čisti, samo krvlju umazani, i sluzi. Kad to isperemo, saperemo i operemo, ostane tijelo spremno za usvajanje, srce spremno za kucanje i razum, nespreman. I onda se uprljamo, postepeno. I tijelo, i srce, a razum i dalje nespreman ne opstaje.

Kojim me ustima sad lažeš? Gdje su te laži smišljene? Pretvaraš li se da si mi prijatelj ili zaista jesi? Reci mi, koji si sad?

Moja stvarnost i tvoja stvarnost nisu iste. Nisu ni slične, ni blizu. Tvoja je stvarnost gledati me kroz mrene i prašinu, u dva naličja prijateljstva, a moja je… Eh, moja je…

Čijim me riječima sada lažeš? Kome vodu navodiš da presuši?!

Koja je stvarnost ipravna, moja ili tvoja? Čija su lica bliže istini? Čije su riječi bliže sudbini?!

Kojim me licem sada gledaš?!

Utorak je, četiri sata ujutru. Moj sin voli jesti u 4h, a ja moram ustati u 5 da bih do 6 sve stigla i krenula na posao, i tamo bila do 7. Ludilo.

Pošto mi se ne isplati spavati taj sat, ja ustanem lijepo i pijem kafu, u miru i tišini. Apsolutnoj tišini.

Razmišljam nešto o prošlom postu, o odlascima i kako su se neki našli uvrijeđeni… Sreća pa ovaj blog ne čita mnogo ljudi!!!

Da se vratim na post opet. Ljudi brane odlaske, brane to što su otišli negdje  i što peru ili ne peru G. Potom se osvrću na bolje sutra, za bolju budućnost svojoj djeci  i slično. Zatim govore o kvaliteti posla, o zaradi ili šta ti ja znam.
Ja nisam nikog imenovala. Nisam nikome zavirivala ni u novčanik, ni u kuću, a boga mi ni na posao. Nit’ znam šta ko radi i zašto je ko otišao.

Znam samo da je u zadnju godinu dana otišlo preko 1000 ljudi, samo s USK-a, a to nije ni tačna brojka jer nema statističkih podataka, jer nikoga nije briga. Od tih preko hiljadu, većina je završila neke ‘lijeve’ fakultete, za pet milja ili više, dobila lagane diplome i mahnula nam svima.

Udarni naslovi kao što su ‘NJemačka traži 10000 medicinara’, ‘Švedska prima zidare, limare…’ , ‘Medicinski radnici imaju zaposlenje’… hrane našu svakodnevnicu. I onda, nekolicina tih što ovdje ili nisu htjeli raditi bilo šta, ili su radili neki solidan posao za 500 ili 600 KM, digli su kredite, platili škole i otišli u Dojčland.

Gora strana priče jeste da su neki napustili već dobre poslove, pa otišli tamo negdje… I ja sam zaista sretna kad se neko snađe, pogotovo u stranoj zemlji, jer teško je biti stranac i tuđi. Al’ kad sam čula da su od posla ovdje, koji je imao neku određenu vrijednost, otišli u D.da rade nešto što ovdje ne bi ni svojim roditeljima, već bi im platili nekoga, za istu crkavicu, onda mi je to nejasno.

Npr. 1200eura je plata. Početna pazi.  To je troduplo od 500 ili 600 pa čak duplo od 1000KM koje dobijamo ovdje za neki posao. Pošto nažalost tih 1200E ne možemo duplati, kao što ih ovdje duplamo, jer u D.je standart i pravilo takvo, stan platimo, struju, vodu, smeće, TV, internet(ili nemamo nešto od ovoga), hrana, cigare(svi iz BiH vecinom puse), gorivo ili prevoz neki i eto. Dođemo mozda i na gore od ovog sto dobijemo ovdje.

Da me opet neko ne shvati pogrešno! I ja bih najradije otišla negdje i radila za veću platu, za bolje uslove, za kvalitetniji život. Najradije bih radila svoj posao, u svojoj struci i dobro živjela. Ionako ni ovdje nemam sigurnost, nemam skoro ništa. Ali ovo je moja zemlja, moja kuca, moja prilika da nešto uradim i pomognem. Nemam volje ići Njemcima pomagati da gadne poslove radi neko drug. Potrudicu se da ovdje nesto napravim, pa i onda kada krenem kritizirati da imam pravo. Jer oni koji odu, nemaju vise prava kritikovati. Jednostavno nemaju. Izabrali su nešto drugo, nešto bolje i sad treba da ostave nama, koji smo ostavili da radimo i gradimo, da kritikujemo i kukamo. Baš kao i kad oni dodju, u goste, pa kritkuju kako je u D.teško raditi i da te tjera da radiš. I ovdje se mora raditi, ali ovdje se može malo i razrahatiti, odahnuti, popiti kaHva i odmeračiti, jer smo svoji na svome.

I sreća, opet kažem, da ovo ne čita dosta ljudi, jer čovjek uvijek čita onim tonom kakvog osjeća momentalno i zaključuje one stvari u kakvima živi i vrijeđa se na nešto na šta misli da se odnosi na njega. Stvar je u tome da se ‘naši’ koji su vani već dulje vrijeme smatraju ‘strancima’ isto kao i Njemci , Švedi i slično. Koji su otišli davno i ostali, oni su žitelji neke druge zemlje.

Svi smo mi stanovnici planete, nažalost podijeljeni na djeliće, da bi lakše se nazivali imenima.

TEška je ovo tema, za one što su otišli i oni što su ostali, jako teška. Jer obje strane su upravu. Baš obje. čak i ona treća, ako je ima…

Nevjerovatno kako je naš narod ‘vriđovan’. Kad kažem naš, mislim na balkance!!! I sad i znam zašto nisam bloger i zašto ne mogu pisati o životu.

Sinoć napisah post o ljudima koji ostavljaju život ovdje, za život u njemačkoj, austriji, švedskoj … Napisah da je svugdje isto, samo drukčije tačke gledišta. Napisah da bih rađe prala dupe nekome ovdje nego negdje drugdje, ako već to moram, a shvatiće oni koji su ostavili svoje gospodske poslove ovdje za par dupeta tamo negdje…

I sve to napisah da bi se naši, odnekud, javili da kažu dvije tri, meni, koja sam em ljubomorna em imam taj neki prezir i mrzim nase sto su otisli… i da nije tačno i bla bla bla…

Ja se  i dalje čudim kako čovjek može otići na kraj svijeta ali ostaviti bosanski mentalitet, (balkanski mentalitet) uskogrudnost i kritike. Živjeti u Beču a razmišljati ko na Grmeču. Zato blogovi nisu dobri. Pišemo ono što nas zaokupira trenutno, kao mnogi koje čitam ovdje, pa kritikujemo ih kao da su nama nešto rekli. A nismo nikad pomislili da pogledamo širu sliku i razmislimo zbog čega nešto pišu…

Bravo za svakoga ko je negdje otišao i snašao se odlično. Blago onome ko ose osjeća sretno. Blago ljudima koji su uspjeli iz ove zemlje apsurda sagraditi potpuno novi život. Jer dom je ondje gdje je srce. I ne peru svi guzice, da prostite, toga sam svjesna, ali ih peru , dosta njih..posebno u zadnje vrijeme.

I možda ću i ja biti primorana d idem…Možda čak i uskoro, ali svoj dom, svoj zrak i svoj grad neću ostaviti za tuđi nemir i  tuđu valutu, i živjeti slično kao i ovdje, da bih se osjećala veće.

Jer dzaba i velika Europa i Amerika, ako je konzerva u glavi!

Krvožedni plaćenici pomahnitali, objeduju sudbinama tuđinaca. Mašem rukama kao da se opirem, a onda, opet, upijam proždrljivi miris mase i tražim jos. Nikad prije nisam bio tako žedan.

Otkako sam ovdje kao da nisam onaj stari. Slovim kao običan, a drzno sam se vjerovati da sam bolji. Od prošlog sam retka neka neobična boljka, zalivena onim snom, što su mi u filmovima plasirali. Ne bojim ga se sanjati, ali koliko je namijenjen za živjeti? Da li je samo za snove?

Snovi se ne piju, a ja…

Buncam. Ohol sam i drzak. Samo sam htio biti slavan. Slava se pije. Nje sam žedan.

• Misliš da si svemoguć, a? – sikteći me pitao Gorki, lebdeći mi iznad glave.
• Ne, samo velik, jako velik, moj dragi prijatelju.

Usuđujem se pogledati okolo I  osvrnuti se na tuđe živote. Sve je tako banjo, blještavo I nestvarno. A onda se gase svjetla I kamere bivaju odložene u tamne kutke lažnih ideala. Obični ljudi, krilatice sreće I nesreće, boli I tuge, baš kao ja, odsjedaju tu I životare.

Kad sve prestane, ostanem ja I mrak, I tek misao da se slava pije.

• Kuda hode tvoje misli? Kad bolje razmislim, ne zanima me. Postaješ mi zagonetka, ružni potsjetnik na nešto što si bio. Promijenio si se.
• Samo sitnice. Sitnice. Sitnice. – ne umijem više ni da pričam u rečenicama, samo riječi, kratke riječi. Jer sam velik.

Drzno sam se pomisliti da je vječnost bljesak stotine aparata uprte u moje misli, napisane pravim perom.

Ma kojim perom. Pera nema, pomišljam.

• Pišeš li? – odmotavaše gordo klupko, kao da me želi povrijediti.
• Samo ponekad, kad ne svijetli. Kad sam sam.
• Dokad? Zašto?
• Dok se ne ugase, dok ne nestanem. Sviđa mi se ovdje.

 

Sve je drukčije, sve je idealnije, blještavije, skorije….

Ti moji blesavi ideali. Ti moji blesavi snovi. Njihovi snovi. Ili san. Taj savršeni san, koji niko ne uspije isanjati. Ili?

Gušim se u svojoj nemoći da se zavratim I uspijem nastaviti gdje sam stao. Ta šta će mi sva ta svjetla I blještavilo? Kud da idem kad je tama opkolila moje umovanje? Zar sam tek atom jedne čestice života? A ona tako velika. I ne vidim se. I ne vide me. Al’ me puštaju da sanjam. Daju mi priliku. Kao nigdje, samo tu.

I ništa neće biti isto ako ne uspijem. I ako uspijem sve će se promijeniti. I ja ću se promijeniti. Samo ona neće. I san. I on će ostati isti. Velik. Američki.

I svjetla će se vraćati. I blještati. I gasiti. I biće ih još kao ja. I bilo ih je na tuce. I svi su sanjali I ispijali slavu kroz istačkane slamice prilika. I gubili se I nestajali. Ili su neko vrijeme sanjali, dok je svjetlo trajalo. Niko ne sanja u tami. Tad smo samo. Fokusirani na mrak I na samoću.

• Čujes li se s njom? Pišeš li joj?
• Zašto?
• Ostala je tamo. U daljini. U tami.

Otkako sam ovdje sanjam o tami. O tišini I spokoju. Balkaniziram misli I gledam u daljinu. Možda sanjam pogrešan san. Ali otkako sam ovdje ne mogu sanjati ništa drugo, sem da se slava ispija velikim gutljajima, uživajući dok je ima. A prilike ne padaju kao snijezne pahuljice. Sem onima koji žive za to.

Ne tamo. Ne ovdje. Samo rijetki vide blještavilo u pravom sjaju. Ostali vide obrise jeftinih svjetiljki tuđeg sna.

• A ti? Da li uživaš?
• U svakom momentu.
• I voliš ovaj san?
• Uživam u njemu
• A sve ostalo? Knjige? Riječi? Život?
• Sanjam ga. Tu sam. U knjizi. U riječima.
• Ali sve je ostalo.
• Ovdje mi je sve dovoljno. Jer živim san.
• Ali I ovdje je isto?
• U potpunosti isto, velim ti. Svugdje možeš sanjati.
• Ali ne kao ovdje.

Snovi su uvijek pristutni ovdje. I svi sanjaju. Pa I ja. Živim za san, za ono šti mi nudi. Jer svi žive da ga ostvare. Da ga zabilježe I uspiju. Gutljaj po gutljaj. Lakše je sanjati nego misliti.

Snovi su skuplji od prosječnih misli.

Zivot je lijep. Zaista jest. Nije bas momenat da ja to kazem. Zaista nije. Najgora sam majka na svijetu. Jesam,zaista jesam. U nekom normalnom svijetu. U ovom u kojem zivim sam racionalna majka. Hrabra. Realna jer mislim na buducnost djeteta. Na novce koji trebaju da prezivi. Na bolji zivot koji je zasluzio da zivi.
Zivot je divan. Ne mogu to reci, zaista, jer radim za platu koja jedva pokriva putne troskove, koje ne dobijam iako imam pravo. Ne smijem reci, jer radim za platu koju tesko zaradim, a barem trecinu potrosim kupujuci stvari koje mi je drzava trebala obezbjediti, ministarstvo omoguciti. Zivot je divan, jer nakon sto predjete desetine kilometara, herojskih brda, krsnih suma, izgazenog makadama, pregledas stotine mrsavih nogu koje koracaju u isti cilj, u iznosenim cipelama, starim torbama, vec istrosenin knjigama, shvatim da sam ja, u svom toplom autu I novim cipelama I vise nego sretna.
Zivot je lijep, jer pored skole koja uslovno ne moze proci nikakvu inspekciju, vidis ozarena lica djece koja veselo listaju I ispusuju svoje prve rijeci, pitaju I ispituju, radosno odgovaraju I zele… oni zele uciti, zele znati. A ti, s pocetka price, s malim djetom kod kuce, ides toj djeci ponuditi znanje, negdje tamo u ljutim brdima, daleko od lagodnog zivota I znas da je zivot lijep. Da je zivot pravedan. Mozda ne odmah, ali vratice ti onako kako zasluzis.
I mozda ne izgleda sve sjajno. Mozda ce se ucionica sutra srusiti na tebe. Mozda ce snijeg zatrpati onu cestu I makadam. Mozda ces izgubiti vedrinu I smjelost vremenom, ali djeca nece izgubiti onaj sjaj I zelju. Nece zaboraviti ljubav pruziti niti znanje zatraziti. A ja, najgora majka na svijetu u nekom normalnom svijetu voljece svoje dijete svom snagom, I duplo I vise no sto bih ikad mogla, jer sam upoznala snagu djeteta I njegovu hrabrost da povrh svega danas sto se desava, on s osmijehom docekuje dan.
Zivot je lijep! Oci moga djeteta svakog jutra mi tako kazu. Osmijeh moga ucenika, mala torba na nejakim ledjima I ljuta brda koja ih skrivaju.
Suza u oku nije slabost, vec znak da nam je stalo, ali da moramo dalje. Zato je zivot lijep, ali to ne znaju oni koji su nas do ovog trenutnog zivota doveli.

Zovem se Aisha i imam 9 godina. Krenula bih u treći razred, neke normalne škole u nekom normalnom svijetu. Imala bih najdivniju učiteljicu i učila bih najljepše riječi i najdalje mjesta. Znala bih sve priče napamet, jer bih se trudila da budem uzorna i vrijedna. I da, jednom, kad odrastem, doprinosim svojoj zemlji.

Ime mi je Aisha, i dobila sam ga po svojoj majci. I ona se zove tako. Ona ima najljepše zelene oči i najmekše ruke. Oko nje sve sija. Nisam sigurna šta je to, ali moja majka sija.

Ime mi je Aisha, moj otac mi je nadio ime. Rekao je da sam lijepa na mamu i da nas veže beskrajna ljubav. On je tako snažan. I nikad ne plače. I kad se udari, i kad ga boli, nikad ne plače. On je moj heroj.

Zovem se Aisha i voljela sam svoju sobu. Voljela sam svoje lutke, i mede, i slikovnice, i krevet i sto i… Sve sam voljela u toj sobi.

Voljela sam se voziti busom. Voljela sam duge vožnje do moje majke, dok bi mama mahala lepezom da imam zraka, ja sam uživala gledajući okolo iako sam napamet znala šta ću vidjeti. Mama je uvijek govorila da je autobus pun i da su džaba platili kartu jer nemaju gdje sjesti. Majka bi joj samo rekla da bude zahvalna što je ona sjela i da dovi da slijedeći put svi imaju mjesta. Moja majka je bila tako mudra. Najmudrija žena na svijetu.

Sanjala sam loše. Jako loše. Pokušavala sam se probuditi, ali nisam mogla. Pokušavala sam dozvati mamu, ali nije se okretala. Pokušavala sam udahnuti, ali bilo je nemoguće.

Oko mene ljudi su se stiskali. Okretali su se i kašljali, dahćali, molili… Čula sam krike, vapaje, plač… Pustila sam maminu suknju, iako je najstrožije naredila da nikad nipošto ne puštam suknju. Gurali su me. Osjetila sam da mi je u plećima neka čudna vrućina. Osjetila sam da nemam više daha. Zavapila sam : -Mama.

Nisam čula ništa više. Samo sam usnila, tražeći onu suknju, da je ponovo dohvatim. – Mama, sad bih je čvršće držala. Nikad je ne bih pustila.  Mama, vrati se.

Slike se počeše mijenjati pred mojim očima. Otac je plakao dok su mu neki zli ljudi vezali ruke. Majka je molila. Više nije sijalo, ništa više nije sijalo. Oca su odveli. Al’ on nikad ne plače! Majka me uzela za ruku i povela kroz gužvu. Svi su hodali tužno. Bili smo stanovnici planete, al’ nam nisu dali da tu bdijemo. Bili smo stanovnici zemlje koju razdire zlo. Bili smo ljudi, voljeni, željeni, sretni, postojani, a sad smo niko. Kao da ne postojimo, svi žmire. Niko nas ne želi. I nismo sretni.

Zovem se Aisha i imala sam 9 godina. Moja majka je sijala kao zvijezda vodilja, al’ sam je izgubila u ovome mraku. Moj je otac bio najjači čovjek na svijetu, ali mi nije uspio pomoći. Voljela sam putovati, sad više ne. Ja sam Aisha, dijete koje nema dom, kuću niti domovinu. Ja sam nepostojana suza u nečijem oku, što gleda moje slike, kako mrtva ležim i nestajem. Ja sam nesretna djevojčica, koja ne razumije zašto su ljudi zli i zašto se to njoj dešava. Ja sam slika, priča, riječ, uspomena, dokaz da ne postoji bolje sutra niti dobrota čovječanstva, jer sam ja, Aisha, uspjela da pobjegnem od zla, da bih izdahla na slobodnom tlu, na sigurnoj teritoriji.

Zovem se Aisha i ja sam samo djevojčica koja je uvehla baš kad je trebala cvjetati. Ja nemam ni oca ni majku, ni kuću ni dom. Nemam ni domovinu, ni planetu, jer nisam ničiji stanovnik. Ja sam mrtva djevojčica sa slike, zbog koje će mnogi zaplakati, ali neće ništa uraditi da joj pomognu. I kako će, kad je mrtva!!!

I nije rat tamo odakle sam pobjegla. Veći je rat ovdje gdje sam došla i gdje ste me ubili!

Život je stvoren od prekretnica. Ima tamo raskrsnica, jednosmjernih puteva i zaobilaznica, ali uglavnom te sitne, male prekretnice, sretni i tužni osvrti na prošlo a dobrodošlice budućeg, to je ono što nas održava.

I ljubav!

Mah, zar ljubav postoji?! Zar ljubav nije prolazna? Zar ljubav ne boli? Gdje je nađu? Kako je zadrže? Kome se plati da se bude sretan!?!

Ubijedili su nas, dok smo još bili mali da je ljubav smisao života. Dok smo čitali bajke i iščekivali ‘sretno do kraja života’, idealizirali smo ljubav i smjelo joj se predavali, kao da je jedina postojana supstanca života, koji ne prolazi. Otuđili smo sve ostale snove, htijenja i želje, da bismo tu, za koju vrijedi živjeti, doveli do vrhunca.

I razočaranja, i suze, i osmijesi, i sreća. I nevolje, i tuga, i bol, i ushićenje, i strast, i radost, i početak i kraj!

Ubijedili su nas da je ljubav prolazna. Rekli su nam da je ljubav vječna! Naučili su nas riječ kontradiktorno, ali nam je nisu objasnili. Naučili su nas šta je ljubav, ali su nam srce prevarili…

Mi volimo od momenta kad smo rođeni, i baš od tad smo voljeni. Svaki sekund nekoga volimo, i od nekoga smo voljeni. Svaki otkucaj srca je nekome poklonjen, a neko je ga je poklonio nama. I ljubav jeste vječna, jer ako je prošla, onda i nije bila ljubav.

Ljubav je vječna, jer majka nikad ne prestaje da voli svoje dijete. Ljubav živi, jer svako jutro ustanemo zbog nekoga. Ljubav je radost koju pokriva sestrina ruka, na dan njenog vjenčanja, dok je milostivo gledaš i osjećaš drhtaj njene ruke, i njene duše, dok se upušta u nepoznato. Ljubav je njen pogled i vječita spona dvije duše, različitih sudbina, koju uhvati momenat fotografije, koja ostaje zauvijek. Jer ljubav je vječna, ovjekovječena u fotografiji, a momenat je prolazan.

Ljubav živi. Stanuje u momentu, koji se ponavlja, do vječnosti!

Naučili su nas da ćemo jednom voljeti, a nisu nam rekli da volimo od prvog udisaja, i da smo voljeni! Do kraja. Do vječnosti. Do zadnjeg izdisaja. Pa i poslije.

Jer ljubav je vječna, kao fotografija, kao topla podrška dvaju duša koje su se srele slučajno, da bi se voljele namjerno!!!

Već odavno nisam sudionik života u Bosanskoj Krupi. Životarim tu, ali ne živim. Pišem o njoj, ali je ne vidim, jer ne gledam više.

Već odavno spadam u onu vrstu insana koji izbjegavaju odlaziti van, teretiti se problemima svakodnevnice i gledavati kojekakve idiotarije po gradu, pa se praviti da odobravam. Pokušavam prešutati šta sam sve ponudila Krupi, a šta nisam dobila zauzvrat.

Čitam statuse o ‘zatvaranju Krupe’, 21.08., kad je prekinuta svirka, rok svirka, možda posljednja u gradu i kako je narod razočaran. S druge strane čitam statuse djevojčica, od 11 do 18 godina(da i one su djevojčice, samo to ne znaju), kako je bilo super ‘na Milanu’,  i još kojekakvim prije njega komercijalnim proizvodima. Podijeljeni smo, kao i obično, i udaramo na pogrešna vrata!

Krupa se zatvorila davno, kad ste gospodo odustali od kulture!?! Ove posljednje trzavice kulturnih događaja su samo posljednji otkucaji srca vječitih umjetnika da pokažu i dokažu da se može. Ali kulturu ste ubili!

Gdje je Krupo naša kultura? Na vrh brda, dašta je. Tamo stoji ona ponosna, gorda građevina, ali prazna. Kino je naša kultura bila? Djeca pjevaju hitove?
Kad se održava predstava nigdje nikoga?! Kad je promocija knjiga, a bilo je raznih, 9 ljudi. Kad je izložba, 7 ljudi.

Gdje je naša kultura Krupo???

Prošlo ljeto,  evo jeseni, kad sve spava, sem klubova koji će i dalje nuditi komercijalne proizvode za širu masu, a mi ništa nismo uradili da ponudimo malo kulture, malo naobrazbe, malo svjetlosti u ovoj tami. Gdje su svi oni prosvjetni radnici, koji su trebali tu kulturu nametnuti učenicima, natjerati ih da budu dio tog društva, pokazavši im put do DOMA KULTURE ili drugog kulturnog dešavanja?! Gdje su oni roditelji koji svojoj djeci radije daju 10KM za neki žalosni koncert polugole debeljuce, a ne odvedu ih u potorište ili muzej. Možda do Banjaluke košta malo više od cenera a do Zagreba još više, ali eto ima i u Bihaću neka divna omladina koji sami sebe educiraju i uzdižu. Eto za cenera!

Gdje su Krupo DANI BOSANSKE KRUPE? Gdje je Krupsko ljeto? Gdje su Krupski kulturni radnici, muzičari, pisci, likovnjaci…. A šta ih je u svijetu?!! Pa Bihaćko ljeto, pa Viteški dani grad Bužima, pa još neki tamo, a mi šutimo. Pa nagradiše jednog pisca, našeg pisca, negdje tamo, pa našeg muzičara, pa našeg likovnog umjetnika… a nas nigdje!!!

Kad je KULTURA nestala iz grada, tad je Krupa potonula!!! I neka kaže ko god šta hoće, ali mi smo krivi. Naša djeca ne znaju šta je umjetnost. Ne znaju šta je književnost. Ne znaju šta je muzika i rock and roll niti znaju šta valja a šta ne! Našu djecu smo mi pustili da se educiraju preko televizora i interneta, a mi smo se zapustili u tim nekim našim razmišljanjima da će biti bolje, nekad…

‘Narod bez kulture je narod bez duše!’

Zato, kao i obično, kasno palimo! Kad je već svemu kraj, kad je preuzela neka uberseljačka politika. Baš kao i cijelu zemlju.

Al’ po našli, opet ćemo reći, ‘biće bolje’, samo što nas je sada sve više na onoj strani na kojoj se vidi da naće!

Ne tražite kulturu tamo gdje je nema, jer ste je ubili tamo gdje je bila utemeljena!!!