Zivot je lijep. Zaista jest. Nije bas momenat da ja to kazem. Zaista nije. Najgora sam majka na svijetu. Jesam,zaista jesam. U nekom normalnom svijetu. U ovom u kojem zivim sam racionalna majka. Hrabra. Realna jer mislim na buducnost djeteta. Na novce koji trebaju da prezivi. Na bolji zivot koji je zasluzio da zivi.
Zivot je divan. Ne mogu to reci, zaista, jer radim za platu koja jedva pokriva putne troskove, koje ne dobijam iako imam pravo. Ne smijem reci, jer radim za platu koju tesko zaradim, a barem trecinu potrosim kupujuci stvari koje mi je drzava trebala obezbjediti, ministarstvo omoguciti. Zivot je divan, jer nakon sto predjete desetine kilometara, herojskih brda, krsnih suma, izgazenog makadama, pregledas stotine mrsavih nogu koje koracaju u isti cilj, u iznosenim cipelama, starim torbama, vec istrosenin knjigama, shvatim da sam ja, u svom toplom autu I novim cipelama I vise nego sretna.
Zivot je lijep, jer pored skole koja uslovno ne moze proci nikakvu inspekciju, vidis ozarena lica djece koja veselo listaju I ispusuju svoje prve rijeci, pitaju I ispituju, radosno odgovaraju I zele… oni zele uciti, zele znati. A ti, s pocetka price, s malim djetom kod kuce, ides toj djeci ponuditi znanje, negdje tamo u ljutim brdima, daleko od lagodnog zivota I znas da je zivot lijep. Da je zivot pravedan. Mozda ne odmah, ali vratice ti onako kako zasluzis.
I mozda ne izgleda sve sjajno. Mozda ce se ucionica sutra srusiti na tebe. Mozda ce snijeg zatrpati onu cestu I makadam. Mozda ces izgubiti vedrinu I smjelost vremenom, ali djeca nece izgubiti onaj sjaj I zelju. Nece zaboraviti ljubav pruziti niti znanje zatraziti. A ja, najgora majka na svijetu u nekom normalnom svijetu voljece svoje dijete svom snagom, I duplo I vise no sto bih ikad mogla, jer sam upoznala snagu djeteta I njegovu hrabrost da povrh svega danas sto se desava, on s osmijehom docekuje dan.
Zivot je lijep! Oci moga djeteta svakog jutra mi tako kazu. Osmijeh moga ucenika, mala torba na nejakim ledjima I ljuta brda koja ih skrivaju.
Suza u oku nije slabost, vec znak da nam je stalo, ali da moramo dalje. Zato je zivot lijep, ali to ne znaju oni koji su nas do ovog trenutnog zivota doveli.