Krvožedni plaćenici pomahnitali, objeduju sudbinama tuđinaca. Mašem rukama kao da se opirem, a onda, opet, upijam proždrljivi miris mase i tražim jos. Nikad prije nisam bio tako žedan.

Otkako sam ovdje kao da nisam onaj stari. Slovim kao običan, a drzno sam se vjerovati da sam bolji. Od prošlog sam retka neka neobična boljka, zalivena onim snom, što su mi u filmovima plasirali. Ne bojim ga se sanjati, ali koliko je namijenjen za živjeti? Da li je samo za snove?

Snovi se ne piju, a ja…

Buncam. Ohol sam i drzak. Samo sam htio biti slavan. Slava se pije. Nje sam žedan.

• Misliš da si svemoguć, a? – sikteći me pitao Gorki, lebdeći mi iznad glave.
• Ne, samo velik, jako velik, moj dragi prijatelju.

Usuđujem se pogledati okolo I  osvrnuti se na tuđe živote. Sve je tako banjo, blještavo I nestvarno. A onda se gase svjetla I kamere bivaju odložene u tamne kutke lažnih ideala. Obični ljudi, krilatice sreće I nesreće, boli I tuge, baš kao ja, odsjedaju tu I životare.

Kad sve prestane, ostanem ja I mrak, I tek misao da se slava pije.

• Kuda hode tvoje misli? Kad bolje razmislim, ne zanima me. Postaješ mi zagonetka, ružni potsjetnik na nešto što si bio. Promijenio si se.
• Samo sitnice. Sitnice. Sitnice. – ne umijem više ni da pričam u rečenicama, samo riječi, kratke riječi. Jer sam velik.

Drzno sam se pomisliti da je vječnost bljesak stotine aparata uprte u moje misli, napisane pravim perom.

Ma kojim perom. Pera nema, pomišljam.

• Pišeš li? – odmotavaše gordo klupko, kao da me želi povrijediti.
• Samo ponekad, kad ne svijetli. Kad sam sam.
• Dokad? Zašto?
• Dok se ne ugase, dok ne nestanem. Sviđa mi se ovdje.

 

Sve je drukčije, sve je idealnije, blještavije, skorije….

Ti moji blesavi ideali. Ti moji blesavi snovi. Njihovi snovi. Ili san. Taj savršeni san, koji niko ne uspije isanjati. Ili?

Gušim se u svojoj nemoći da se zavratim I uspijem nastaviti gdje sam stao. Ta šta će mi sva ta svjetla I blještavilo? Kud da idem kad je tama opkolila moje umovanje? Zar sam tek atom jedne čestice života? A ona tako velika. I ne vidim se. I ne vide me. Al’ me puštaju da sanjam. Daju mi priliku. Kao nigdje, samo tu.

I ništa neće biti isto ako ne uspijem. I ako uspijem sve će se promijeniti. I ja ću se promijeniti. Samo ona neće. I san. I on će ostati isti. Velik. Američki.

I svjetla će se vraćati. I blještati. I gasiti. I biće ih još kao ja. I bilo ih je na tuce. I svi su sanjali I ispijali slavu kroz istačkane slamice prilika. I gubili se I nestajali. Ili su neko vrijeme sanjali, dok je svjetlo trajalo. Niko ne sanja u tami. Tad smo samo. Fokusirani na mrak I na samoću.

• Čujes li se s njom? Pišeš li joj?
• Zašto?
• Ostala je tamo. U daljini. U tami.

Otkako sam ovdje sanjam o tami. O tišini I spokoju. Balkaniziram misli I gledam u daljinu. Možda sanjam pogrešan san. Ali otkako sam ovdje ne mogu sanjati ništa drugo, sem da se slava ispija velikim gutljajima, uživajući dok je ima. A prilike ne padaju kao snijezne pahuljice. Sem onima koji žive za to.

Ne tamo. Ne ovdje. Samo rijetki vide blještavilo u pravom sjaju. Ostali vide obrise jeftinih svjetiljki tuđeg sna.

• A ti? Da li uživaš?
• U svakom momentu.
• I voliš ovaj san?
• Uživam u njemu
• A sve ostalo? Knjige? Riječi? Život?
• Sanjam ga. Tu sam. U knjizi. U riječima.
• Ali sve je ostalo.
• Ovdje mi je sve dovoljno. Jer živim san.
• Ali I ovdje je isto?
• U potpunosti isto, velim ti. Svugdje možeš sanjati.
• Ali ne kao ovdje.

Snovi su uvijek pristutni ovdje. I svi sanjaju. Pa I ja. Živim za san, za ono šti mi nudi. Jer svi žive da ga ostvare. Da ga zabilježe I uspiju. Gutljaj po gutljaj. Lakše je sanjati nego misliti.

Snovi su skuplji od prosječnih misli.