Kupila sam prošle godine čizme u Zagrebu. Odlične, kožne, futrovane.

Radim ‘najnecijenjeniji’ posao na svijetu. Radim najplemenitiji posao na svijetu. Odem ujutru i do dvanaest sam u kući i još za to dobijam platu. Da, radim taj posao. Nastavnica sam.
Često se spominju učitelji i nastavnici, neradnici i oni koji se stalno žale. Niko ne radi ništa, odu u 8 završe do 12. Imaju pet časova, sjede u razredu, ionako sve djeca odrade i odu kući. I onda prst u uho.
Radim posao koji je neplaćen. Ustvari, plaćen, što bi neko rekao ‘više nego što bi trebao biti’. Radim volonterski većinu godine. Putujem svaki dan, al’ mi sad i to smeta. Pare za gorivo posuđujem iz igrice Monopol, ali vratiću jedan dan.
Ništa ustvari ja ne radim. Odem na čas i buljim i čudim se otkud sva ona djeca tamo. Često se znam i upitati od čega se pravi tabla, te kako uopšte funkcioniše glagol raditi.
Radim ‘najnecijenjeniji’ posao na svijetu.
Neki dan sam dobila platu. Za neki mjesec, nisam sigurna koji. Nije uglavnom za onaj za koji sam trebala dobiti. Topli obrok nisam dobila. Ne znam ni za koji mjesec sam zadnji dobila. Pokusavam da ne jedem od tad, ali teško je.
Jutros sam otišla na posao. Pada kao iz kace. Razmisljam da se vratim, jer trebam onom svom djetetu, da zna kako je imati majku, da može osjetiti tu ljubav. Razmišljam da stanem i pričekam, možda će grn proći, možda neću morati prtiti. Razmišljam i o svoj onoj djeci koja će doci i koja će me čekati. A ponajviše razmisljam da li moj život košta samo ta jedna zakašnjela plata i onih 100KM što ću dobiti od sindikata!?
I pada i veje i zatrpava i plaši me. Auto pleše ja hranim hrabrost blesavim idejama.
I još jednom, pa još jednom, i skoro svaku krivinu zanese me malo. I pitam se da li sam još uvijek toliko hrabra da nastavim.
Ali razred đaka jest.
I nastavljam kilometar hodajući, taman onaj što je uzastranu. Ni jedan put nije težak, osim ako se prvo krene uzastranu. Ma neće me ništa zaustaviti, ni brdo, ni led, ni klizanje i auto koje me izdalo. Idem naprijed i čudim se sama sebi koliko budalasta mogu biti da idem da stignem na posao bez obzira na sve, iako moj život košta više.
Košta i od kolegice koja je sletila usput i sad će cijelu platu, koju je trabala dobiti još prošli mjesec dati za popravke lima i duše. Košta i od onog kolege koji je ostavio svoje auto negdje usput i krenuo pješice, nadajući se da mu loše cipele nece naškoditi zdravlju, ali kupiće bolje, čim ‘legne’ zarađena.
Košta mnogo više i od svih onih učenika koji u ledenim učionicama suše i griju promrle i ozeble ruke i obraze.
I sad mi je žao što ne kupih one gumene čizme u izboru za 15KM. Rado bih dala ove svoje kožne, skupe, klizave, koje nisu napravljene za učitelje, već za gospodu.
Radim u školi. Radim za djecu. Radim za osmijehe, i nekad za platu. I jednom davno su nas zvali gospodom!