Živim u jednom malom gradu, dosadnom gradu, rekla bih. Čitam po fejsbuku, komentare i žlopojke omladine kojoj je grad premalen. Čitam i one komentare koji kažu da se nikad ništa ne dešava, da je ovo kasaba, čaršija, selo. Pročitam ponekad i kako su ljudi zajedljivi, bezobrazni, nekulturni i otresiti. I sama to ponekad napišem. Nema posla, nema budućnosti, nema poštenja i rada. Više ništa nema u ovoj Bosanskoj Krupi.

Pa nema, kažem, i gledam u svoj veliki vintage kofer u koji može stati pola moje kuće i razmišljam da l’ da se spakujem kao i većina i krenem negdje, u bolje. A gdje ću, pitam se i pokušavam razaznati šta je to bolje u mom slučaju?!

I ostajem, kažem sebi, jer ne znam ni kako da krenem.

Nastaviću se žaliti, kukati i praviti od svega problem, prije i no što pokušam naći rješenje!

Pita me prijateljica iz jedne strane države kakva je Krupa? Došla bi mi možda u posjetu i ja se dvoumim da li da dođe ovdje ili ne?! Ne znam čime bi je ponudila šta bi joj pokazala.

Lijepa je Krupa, govorim joj, mala al’ interesantna. Nema Bog zna šta… Ade su lijepe. Imaju sve te mostiće sada što povezuju te male otočiće. Ustvari Ade su kao naša gradska plaža, nekad bila. Lijepo, zeleno, nekad i čisto, a ljeti neodoljivo. Una, slapovi, kupanje, Dzafin kafić o kojem mi je još davno pričao a ja se divila zamisli i snovima, nikad ne vjerujući da će postati stvarnost! Odbojka na pjesku, nogo tenis, dječije igralište, pa svašta ima na adama. Samo da sjediš i hraniš oči ljepotom dosta je.

Imamo i Stari grad. Divno mjesto. Popneš se i vidiš cijelu KRupu. Sa svih strana je nešto lijepo. Hoćeš Unu, mlinove, Ade i Kej, hoćeš lijepu ulicu sa s kućama i zgradama, uzduž popraćenu drvećem. Imamo i Hum gore, s zgradom općine i parkovima, školom i Starim gospodinom, Domom kulture.

Mogu ti pokazati ustvari i Kej i mostove, drvene i unikatne, trošne i uspomenama naslagane, ali dične. Pa Krušnica, vječna pratnja Uni, u zaleđu pominjana ali sličnom ljepotom obasjana. Prošetaš se lijepo tokom rijeke, pa do izvora, pećine, čovječje ribice, mira i spokoja. Sve lijepo, zeleno, mirno, prirodno!

Tu je još i kanjon, kad kreneš prema Bihaću, koji ako pravilno gledaš, isijava ljepotom nesvjesnog, nestvarnog i moćnog.

I nemam ti više ništa pokazati. Uglavnom to je to. Cijeli tok  Une u Krupi je prelijep, kraj rijeke dok šetaš kao da nisi ni svoj ni tuđi, samo njen! Pa mlinovi i njihove priče, slapovi, ptice i ribe koje pitomo vire iz njene bistrine. Ni ljudi nisu loši, jer su njeni. Samo, previše negativnog su našli u nekima, da su svi postali isti.

Neki dan mi kažu da sve što je valjalo je i otišlo iz Krupe, a ja njima danas kažem da su pogriješili, pogrešno pogledali. Ovako mali grad, ovako velika duša. Toliko mjesta za vidjeti, toliko uspomena za pokazati, predivnih mjesta uslikati, i selfija i običnih onih, što su se nekad zvale, fotografije. Pa imamo mi ovdje toliko ljudi, važnih ljudi, da je nemoguće reći da su ljudi loši. Sretnem jednu ženu, prodaje povrće i još kojekave stvari i svaki dan vuče teške kese  i radi!!! Radi, jer mora, ali zato što hoće. Jednom mi je donijela jednu knjigu, da pročitam, jer je, kaže, vidjela me jednom na TV-u kako govorim da volim knjige. Uz sve svoje muke našla me i donijela knjigu. Ona nije otišla.
Pa tu je i ova jedna sasvim obična žena čiju sam fotografiju ukrala za ovaj blog, jedna Sanja koja svu ljepotu Krupe pokaže u fotografiji. Kao i Alen i Jasmina i ostali koji su isto ostali!
Ima i jedan pisac, ili dva ili više njih; ali ovaj jedan je skupio hrabrost i pisao o jednom drugom piscu, velikom a tako malom koji je živio  u velikoj, ali opet maloj Bosanskoj Krupi. I on je ostao! I još mnogo važnih osoba, onih pravih ostalo je i gradi objema rukama ovu malu, kako rekoše, kasabu, ali grabe i vuku.

I ja sam tu, jedna mama, učiteljica, prijateljica ,supruga, kćerka i sanjar. Jedan mali Amar je ovdje i ostace, da bude dio ove ljepote i ludila. On je najvrijedniji, meni, koja ostajem da gradim kasabu i izgradim je u snenu bajku jednog dana, za njega.

I nekoliko negativnih zajedljivih ljudi kruže i oblijeću tu u okolici, ali su toliko nebitni i nevažni da mi ih bude nekad žao, pa im dam povoda da misle da su važni. Ostale počastim smiješkom i lijepom riječi, jer tako mi to ovdje u Krupi.

Eh, možeš i do Otoke dole, biciklom ili autom, nije daleko. Tek šta ćeš tamo vidjeti ljepote rijeke. Pa i jezero na ljusini, misterija i znanost. Mogu ti pokazati i Ćojluk gore, gdje se popneš pa vidiš kanjon u svom najljepšem cvatu. A i nebo je drukčije, ovdje iznad Krupe, a sunce  grli dolinu i brda i sija tek onoliko koliko treba.

Sad bih ti mogla pričati o svemu, o jednoj Almi koja ima najbolje jagode, tamo jednoj ludoj djevojčici koja trenira nogomet i kojoj su se smijali zbog toga prije a sad joj zavide, o jednom luđaku koji živi sport i vjeruje da će jednom i ta svijest da proradi  i o nekom tek rođenom djetetu koje će jednom pričati kako sam bila upravu. I još mnogi, svi na svoj način.

Da, nema ništa baš u ovoj Krupi, čista bijeda i mrak. Nemam ti šta pokazati jer je sve bezveze. Dođi ti i provest ćeš se najbolje u životu, sresti ćeš interesantne ljude i vidjeti najljepšu prirodu. Dođi i ponijećeš gomilu uspomena i lijepih sjećanja. Dođi jer se nećeš pokajati.

Samo, nemam ti šta ovdje pokazati. Pitaj nekog ko gleda iz drugog kuta!!!