”U moje vrijeme nije se moralo ni ljubiti, vazno je bilo da je iz postene familije i da je vrijedan,”tvrdila je moja nana.

Pomislih  da se ništa nije ni danas promijenilo, osim što je danas bitno da ima para, auto i jos par sitnica.

”Nismo mi mogli birati za koga ćemo se udati. Kad ćaća kaže da sam spremna se udati, sve dječije u meni bi nestalo i pretvorila bih se se u ženu, preko noći. I kuhati sam znala, i brinuti se za djecu i čovjeka”, uzdahnula je duboko moja nana, ” ljubiti”.

Gledajući to naborano lice starice koja je prezivjela tri rata, bilo je teško ne vjerovati u njene priče.

Pričala je sporo, teško uzdišući, sa ponekom pauzom za kašalj. No, nije prestajala.

”U moje vrijeme žene su bile kod kuće i nisu hodale k’o vi danas”, uvijek mi je predbacivala što nisam kod kuće. Htjela je da učim kuhati, plesti, čistiti i ostale zanate kojima je ona baratala. Skoro nepokretna, bez zuba i sa debelim naočalama, sve je još uvijek radila sama i nije dala da joj se pomogne.

Motajući maramu oko glave, nastavila je: ” U moje vrijeme ljubav nije bila bitna u početku. Zavoljet ćeš kasnije, važno je da je vrijedan i pošten.”

” A nano, kako je dido našao tebe?”, zanimalo me je.

”Nije on našao mene, ja sam našla njega”, uzdahnula je duboko.

Još od kad je dido umro, svaki dan ga spominje, a godina će uskoro. Često sam je znala uhvatiti kako slaže njegove stvari, koje nije nikome poklonila, a njegove košulje je dala stričevima i tati. Ostavila je nekoliko. Ponekad je pitam šta će joj, ali nikad ne kaže. Nerijetko  pronađem košulju, smeđu, na krevetu, postavljenu kao da spava.

Falio joj je.

” Nano, a šta je tajna dugoročne ljubavi?”,trebao mi je odgovor.

”Tvoj je dido bio veliki čovjek. Brinuo se za mene i djecu najbolje sto je mogao. Nikad nam ništa nije falilo, ni u ratu kad je bio”,uzdahnula je, iskašljala se i izdahnula, kao da je pustila neku tešku brigu s pleća.

Razumjela sam tajnu vječne ljubavi. Bila je u njenim očima, drhtavim rukama, već izmorenom srcu, didinim košuljama…

” A sad mi ispričaj kako si ti našla didu?”,namignula sam joj, praveći grimase i smješkajući joj se. ”Čini se da si bila ispred svog vremena.”

”Bila je subota, 1940 godine. Okopavali su se krompiri”, počela je nana. ”Bila sam mlada djevojka i pomagala sam materi da nosi krompire. Otac je bio u ratu, i mati nije mogla sve sama. Nosili smo vreće sa njive do kuće, i stavljali ih u hangar. Mati se bila umorila i sjela na kaldrmu, a ja sam nastavila vući vreću. Eh tad je tvoj dido prišao i ponio vreću za mene”.

”Romantika čista’,zezala sam je. ”Ali opet je on tebi prišao”.

Kao da nisam nisšta ni rekla nana je nastavila: ” Dido je bio visok i jak. Leđa su mu bila sva izgrebana i izgorila od vreća i sunca. Imao je tek sedamnaest godina i nije bio otišao u vojsku. Prsti su mu bili podbuhli i  prljavi, i odmah sam znala da ću se udati za njega.”

”Ti se nano još i zaljubila?”,pokušala sam je smesti i natjerati da prizna da joj se odmah svidio. ”Samo nano, kakve veze imaju ti njegovi prljavi prsti?”, nesto mi tu nije bilo jasno.

”Nisam tražila ljubav, već rad i poštenje”, opet se iskašljala. ”Nije mi trebalo mnogo da se udam za didu. Čim je moj ćaća došao iz vojske, dogovorio je s njegovim ćaćom i za manje od pola godine oženili smo se”, pomaknula se s jedne strane kauča na drugi.

”I kako onda kažeš da si ti našla njega? Zbunila si se izgleda!”

”E ćerce moja, nisam ja bila glupa”, kao da se malo podsmjehnula, ali od tih silnih bora tesko je znati koja je grimasa trenutno na licu. ”Znala sam ja da se uskoro treba udavati. Imala sam skoro šesnaest godina. Dok je mati sjedila i odmarala se, ja sam vukla vreću skroz na drugu stranu njive, gdje sam didu i ugledala. Vreća se sva bila i raspala dok sam došla do njega”, nasmijala se, da sam mogla primijetiti da joj vilica ne posjeduje niti jedan zub.

”Onda si se ti zaljubila na prvi pogled nano. Nisi ti vidjela njega kako radi. To se zove ljubav”, pokušala sam je uvjeriti.

Samo je šutala, uzdahnula još jednom i ustala.

” Već sam ti dosta toga danas ispričala. Idem malo prileći”. Krenula je prema svojoj spavaćoj sobi. To je bilo njeno uobičajeno vrijeme kad se odmara, pa sam je pustila na miru.

Tog dana nana je usnila u vječiti san. Bila je tako mirna, spokojna i ledena kad sam je pronašla.

Ležala je na leđima, a u rukama obgrljenim na prsima, držala je didinu smeđu košulju.

Kad bi ljudi živjeli koliko i njihova ljubav, pitam se da li bi nana i danas bila živa!?!