Došla mi ona prijateljica, kojoj sam pričala o Krupi i divi se i čudi da jedan ovakav grad postoji. I dalje tvrdim da nije toliko bajan kako ga vidi i pomalo se ispričavam za pojedine ljude koji prolaze i dobacuju svašta. Mah, mještani, velim, kao da joj ustvari tom riječju kažem da su svugdje isti, slobodni i svoji.

Šetamo tako, pričam joj o Starom, o mostovima i slobodi. Pričam joj o mladosti i Adama, o staroj gimnaziji koja je nekad bila. Govorim joj  i pokazujem gdje sam nekad trenirala, gdje sam izlazila i koji su kafići institucije! Pričam joj o mlinovima, o staroj legendi o Krupani i dok se naziru i ostale priče, koje ću rado da ispričam, jer volim da pričam, pita me o Uni.

– Ne znam kad je prvi put ovuda protekla – šalim se s njom i dok se smijemo glupavoj konstataciji, pita me jedno prosto pitanje: -Kako je čista? Zašto je ovako čista? Kako nije zagađena kao ostale rijeke u Bosni?

Brecnem se malo, pogledam je pomno i praveći se da već imam odličan odgovor, jer ne želim biti domaćin koji ne zna sve, ko iz topa govorim: – Brza je, teče.

Onda stanem sekundu i dok me promatra i vjerovatno razmišlja o odgovoru i onome što slijedi, ja sebe hvatam u egzotičnom poetskom zanosu: -Ona je dio nas. Ustvari ona je život. Bez nje ne bi bilo ni nas niti onoga što mi predstavljamo. Ne bi bilo naših života. Mi nismo njene sunarodnjaci, ona je naš dom, naša vodilja.I svaki put kad bi bacili nešto u nju, ustvari bacamo u sebe, na sebe.

Kimnula je glavom kao da razumije, ali nisam ja razumjela. Bilo je tu mnogo više od samog objašnjenja. Una se nije mogla objasniti. Nije se mogla niti vidjeti mojim očima, očima onih koji žive s njom.

– Kad pomislim na Krupu, pomislim na Unu. Kad pomislim na ljeto, pomislim na Unu. Kad se sjećam mladosti, vežem ga za Unu. Kad se sjećam lijepih događaja, svi su kraj Une.Ništa ti ne mogu ispričati a da nema nje. Nijedna priča ne može završiti a da u njoj neće ona vihoriti.

Pogledala me s smješkom i pokazala prema slapovima. -Jesu li opasni?

-Samo onoliko koliko ih se bojiš!

Nasmiješile smo se obje a ona je umočila noge u hladnu rijeku. Rijeka ju je veselo dočekala, domaćinski, razbudila joj cirkulaciju i namignula. I patke su doletjele i poneka čaplja u daljini. Ribe su u dubinama, čuvajući njene tajne, a mi, njeni obožavatelji, na njenim obalama, hraneći dušu ljepotom.

– Doći ću opet. Jako je lijepo.

-Rekla sam ti, dolaziš u najljepši mali grad na svijetu koji ima najljepšu rijeku na svijetu.

-Da li misliš ta će tako ostati? Čista? Očuvana? Prirodna? – završava moju bajku pitanjem koje sam izbjegavala.

– Hoće. Uvijek. Jer ne vjerujem da postoji toliko čudovište koje bi naudilo sebi?! Naudilo ljepoti svoga života ovdje!?!

– Super. Dolazim i slijedeće godine. Sigurno! Ovdje se osjećam kao kod kuće!

– Čekam te. Čekam te ovdje na Uni, na obali svojih snova i ljepoti svojih očiju, jer oči su lijepe koliko ljepote vide.  I da znaš, već si domaćin, jer te je prihvatila. Već si domaćin jer si je zavoljela. Jedan naš pisac je rekao ‘ Ljudi na Uni ne žive pored rijeke, oni žive s njom*’. Samo neljudi žive pored nje i žele joj zlo!